Davor Marijan:
Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987. – 1992.
Iz recenzija:
Prof. dr. sc. Miroslav Akmadža:
Knjiga rasvjetljava ulogu JNA kao jednoga od najvažnijih čimbenika u procesu nestajanja komunističke Jugoslavije. Riječ je o prvoj sustavnoj analizi vojno-političkih aspekta najnovije hrvatske i jugoslavenske povijesti, koja daje odgovore na mnoga dosada neotvorena pitanja ili pruža nove podatke. Autor sustavno analizira nedjelotvornost JNA i razloge njezina konačnog raspada. Posebno je značenje ove knjige za povijesnu znanost, ali i politologiju, sociologiju, vojne znanosti. Sigurno je da će izazvati i veliki interes šire javnosti zbog svježeg sjećanja na nedavne događaje.
Dr. sc. Zdenko Radelić:
Autor je sustavno i dokumentirano, često koristeći dosad nepoznate izvore, opisao i objasnio ulogu JNA u raspadu SFRJ. U ratu za srpske nacionalne ciljeve na račun ostalih nekadašnjih jugoslavenskih nacija i njihovih samostalnih država, JNA se preobrazila u tri srpske vojske. Najviše prostora posvetio je zbivanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali nije zapostavio ni događaje u Sloveniji i na Kosovu. Iako se bavi vojnom oganizacijom, to nije vojna povijest u uskom smislu riječi: detaljno je prikazana politička uloga i aktivnost vodstva JNA, posebno 1991.
Ljubomir Antić:
Velikosrpski nacionalni programi – Ishodišta i posljedice
Kratki sadržaj:
Velikosrpstvo je politička kovanica koju gotovo nije potrebno objašnjavati. Ona podrazumijeva političku namjeru (i njezinu provedbu) da se na temelju jednostrano interpretiranih etničkih i povijesnih kriterija utemelji srpska država, koja bi obuhvaćala susjedna područja koja objektivno pripadaju drugim narodima i državama ili državnim zajednicama.
Taj oblik državne megalomanije nije nikakva srpska posebnost. Od nje su u određenim razdobljima svoje povijesti “patili” mnogi narodi, veliki i mali, a među posljednjima oni (Poljaci, Litavci, Bugari, Albanci, Hrvati, Grci…), koji su kasnili s osnutkom nacionalnih država. U tim slučajevima, proklamirana nacionalno-romantičarska težnja za “velikom državom” može se promatrati i kao čimbenik političke mobilizacije naroda u teškom položaju.
Sam izraz velikosrpstvo, kao i odgovarajući termini koji su se povezivali s drugim narodima, u pravilu se nije rabio u političkim programima. Dodjeljivao se uglavnom sa strane, često i s određenim diskreditirajućim ciljem, jer je implicirao nepopularni ekspanzionizam na štetu susjednih naroda. Štoviše, svatko ga je nastojao odbaciti kao nešto politički neoportuno, jer je “velikodržavlje” uvijek bilo na crti remećenja susjedskih odnosa, narušavanja odnosa na širem području ili ugrožavanja nekih bivših međunarodnih dogovora. Stoga se takvi programi u našem okružju i pojavljuju u predvečerje nekih važnih događaja kao što je npr. pad Otoman-skog Carstva, uoči i za vrijeme svjetskih ratova te prije rušenja Jugoslavije odnosno komunizma, kada je “prekrajanje granica” lakše braniti kao “ispravljanje nepravdi” i može se staviti u kontekst “sređivanja prilika” i stabilizacije regije na dulje vrijeme…