Suizdavaštvo s izdavačkom kućom “Dom i svijet”

Vladimir Geiger: Nijemci u Đakovu i Đakovštini

Iz predgovora:

Njemačka prisutnost u hrvatskim krajevima od srednjega vijeka do najnovijeg vremena, uvjetovana je migracijskim kretanjima viška stanovništva u matičnim zemljama, ponajprije iz gospodarskih razloga. U vrijeme nakon oslobađanja Panonije od Osmanlija počinje važnije doseljavanje Nijemaca u Podunavlje i Slavoniju. Tijekom 18. stoljeća Nijemci i ostali stranci, uglavnom obrtnici, doseljavaju se u gradove Slavonije, a u ma-njem broju kao zemljoradnici u sela. Znatnije naseljavanje Nijemaca u Slavoniju nastupilo je od početka, napose od sredine 19. stoljeća i u većoj je mjeri odredilo etničke, kulturne, gospodarske, političke i druge odnose života i razvoja u nadolazećim vremenima.
Doseljavanje Nijemaca, katolika, obrtnika i zemljoradnika, te u manjem broju drugih stranaca, odrazilo se u sveukupnom razvoju Đakova. Naime, prisutnost Nijemaca u Đakovu i Đakovštini od početka njihova naseljavanja u drugoj polovici 18. stoljeća do njihova “nestanka” sredinom 20. stoljeća, umnogome je odredila povijest toga dijela Hrvatske.

Stjepan Matković: Čista stranka prava, 1895.- 1903.

Sažetak iz CROSBI-a:

Djelo problematizira pojavu Čiste stranke prava (ČSP) i njezino djelovanje u hrvatskom društvu. Bavi se razdobljem od njezina osnivanja do izbijanja narodnog pokreta 1903. koji je formalno označio kraj dva desetljeća vladavine bana Khuena. U spomenutom vremenu može se temeljito proučavati razvoj ČSP-a, izrastanje iz užeg kruga političara u moderno organiziranu stranku i njezin duboki prodor među razne društvene slojeve gradova i sela. To je doba kada je ČSP stvorila dugoročno snažan utjecaj na politički život pojedinih hrvatskih zemalja, napose u Banskoj Hrvatskoj, a u manjoj mjeri i u Dalmaciji, gdje je 1899. stvorena dalmatinska Čista stranka prava. ČSP u početku označava poseban pravac unutar pravaškog pokreta. Glavni argument “čistoće” u nazivu bila je prisutnost Ante Starčevića na strani novopokrenute stranke. Popularnost i ugled “oca domovine” bili su odskočna daska ČSP-a.

Sažetak iz knjige:

Čista stranka prava 1895.-1903., knjiga Stjepana Matkovića, problematizira pojavu Čiste stranke prava (ČSP) i njezino djelovanje u hrvatskom društvu. Rad se bavi razdobljem od njezina osnivanja 1895. godine do izbijanja narodnog pokreta 1903. godine koji je formalno označio kraj dva desetljeća vladavine bana Khuena Hedervaryja. U spomenutom vremenskom odsječku može se temeljito proučavati razvoj ČSP-a, izrastanje iz užeg kruga političara u organiziranu stranku i duboki prodor medu razne društvene slojeve gradova i sela. Vrijeme je to kada ČSP stvara dugoročno snažan utjecaj na politički život pojedinih hrvatskih zemalja, napose u Banskoj Hrvatskoj, a u manjoj mjeri i u Dalmaciji, gdje je 1899. stvorena dalmatinska Čista stranka prava.
Stvaranjem ČSP-a povučen je pravac unutar pravaškog pokreta sa zasebnim ideološkim karakteristikama. Naziv stranke označavao je potrebu za unutarstranačkom diferencijacijom. Njime se opravdao raskol jedinstvene Stranke prava, ali istodobno i najavio niz buduće fragmentacije pravaštva. Glavni argument “čistoće” u nazivu bila je prisutnost Ante Starčevića na strani novopokrenute stranke. Popularnost i ugled “oca domovine” bili su odskočna daska ČSP-a.
Većina suvremenika, publicista i povjesničara nazivala je članove ČSP-a frankovcima. Taj uvriježeni izraz koristi se i u ovoj knjizi jer se polazi od teze da je Josip Frank bio najvažniji prvak ČSP-a koji je svojim potezima suštinski određivao djelovanje te stranke, a usto je i većina stranačkog članstva često pokazivala znakove snažne odanosti svojem vođi. Zbog povijesne točnosti valja istaknuti da su se sami članovi stranke otpočetka nazivali starčevićancima, a frankovački naziv smatrali su podvalom svojih političkih protivnika. Korijen takvog tumačenja je u samom nastanku stranke i već spomenutoj činjenici da je u borbi pravaških vođa za stranačkim vodstvom starčevićansko nazivlje trebalo donositi prevagu. Nazvati se frankovcima nije bilo pragmatično. Na tome je naročito inzistirao Frank, tako da se u službenim dokumentima ČSP-a i njegovim novinama nikada ne koristi termin “frankovci” ili “frankovačka stranka”.

Lovorka Čoralić: Hrvati u procesima mletačke inkvizicije

Iz predgovora:

Hrvati u procesima mletačke inkvizicije, jedna u nizu tema iz gradivom bogate prošlosti hrvatsko-mletačkih odnosa koje sustavno istražuje autorica Lovorka Čoralić, otkriva nam manje poznate sastavnice iz višestoljetnog prožimanja dviju jadranskih obala, ali i svjedoči o općim prilikama na širem hrvatskom prostoru u prijelomnim stoljećima ranog novog vijeka. U sklopu istraživanja političkih, upravnih, gospodarskih, vojnih, crkvenih i kulturnih veza između hrvatskog prostora i Mletačke Republike, nezaobilazno je odredište autorice mletački Državni arhiv, odnosno, u primjeru ove knjige – fond mletačke inkvizicije ili Svetog oficija.
Nastao radi otkrivanja, sprječavanja i kažnjavanja svakog pokušaja vjerskog i društvenog zastranjenja, Oficij je, poglavito u ranom novom vijeku, izrastao u središnju ustanovu za nadzor nad vjerskim životom na cjelokupnom prostoru mletačkog dominija. U sklopu fonda Svetog oficija pohranjeni su procesi koji su pred ovom ustanovom vodeni u Mlecima od 1541. do 1794. godine. Ukupno je 150 busta (svežnjeva), unutar kojih je sadržano više od tisuću procesa. U ovom se radu obrađuje ukupno 53 procesa u kojima su sudionici (kao optuženici ili svjedoci) osobe podrijetlom sa istočnojadranske obale. Procesi su svrstani u pet temeljnih skupina, a mogu se datirati od sredine XVI. do sredine XVIII. stoljeća.
Osmanlijski prodori i pustošenja, zatiranja hrvatskog etničkog bića na ratom izgubljenim područjima, korjenite demografske i etničke promjene, stanovništvo koje je zbog preživljavanja prisiljeno na promjenu vjerskog identiteta, samo su neke od sastavnica koje otkriva raščlamba prvih dviju skupina procesa. Protestantsko učenje i njegovi odjeci u dalmatinsko-bokeljskoj sredini, vjerska strujanja i idejni utjecaji sa Zapada, ali i vidokruzi naših priobalnih gradova u vrijeme reformacije i protureformacije, dio su cijelog spektra podtema koje naslućujemo uvidom u ovu vrstu istražnih procesa inkvizicije. Duboka uronjenost u pučke običaje u kojima se drevno poganstvo miješa sa strogim dogmama Katoličke crkve, magija kao sredstvo i izlaz za bolji život i rješenje temeljnih egzistencijalnih problema, sklop su u kojem se odvija najveći dio procesa protiv hrvatskih optuženika s ruba društvene prihvaćenosti. I na kraju, nemoralno ponašanje, skandali i raspuštenost svećenika koje optužbe sumještana dovode pred sud inkvizitora, živopisna su slika o malim hrvatskim lokalnim sredinama i njihovim moralnim i društvenim načelima.
Procesi obrađeni u knjizi nisu nam, stoga, danas samo suhoparan pravno-politički i povijesni spis, već zorno i čitljivo štivo o životu ljudi s istočne obale Jadrana u okolnostima koje su svojim zakonitostima određivale njihove putove i utjecale na njihovu sudbinu.

Zdenko Radelić: Križari – gerila u Hrvatskoj

Iz predgovora:

Križari: Gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., prvo je opsežnije historiografsko djelo o oružanom otporu protiv komunističkih vlasti u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata, a treća knjiga Zdenka Radelića u ovoj biblioteci.
Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici po
raženih Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine.
Uzroci stvaranja križarskog pokreta dvostruki su. Prvo, borba protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, koju su doživljavali kao ponovnu okupaciju od Srbije, Srba i “hrvatskih izdajica”, kako su nazivali hrvatske partizane, te težnja za obnovom NDH. Nacionalnooslobodilački motivi i pobuna protiv vladajućeg režima, dakle protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska bili su temeljni razlozi borbe križara. Drugo, strah od komunističke represije motivirane osvetom nad ustašama zbog njihovih postupaka u NDH, zbog koje su mnogi članovi ustaškog pokreta, ustaške vojnice, ali i pripadnici OS NDH općenito, odbijali predaju i osnivali gerilske skupine u borbi za svoj goli život. Dakle, velikim dijelom njihova je borba bila posljedica straha pred kaznama koje su imale zakonsko pokriće, ali nerijetko su poprimale i izvanzakonske oblike odmazde. Borba za opstanak i goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika mnoge je natjerala da se ne samo sakrivaju pred zakonom ili osvetom, nego da se priključe oružanom otporu. Ukratko, oružani otpor križara ima sva obilježja građanskog rata i pobune protiv komunističke vlasti, a njihova motivacija za nastavak borbe, prema vlastitom uvjerenju, proizlazi iz nacionalnooslobodilačkih motiva, a osim toga bila je reakcija na komunističku represiju.
Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv “bezbožnih” komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime katoličke vjere, ali mimo volje Katoličke crkve. No, vjerojatno, ne i mimo njezinih simpatija. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske. Činjenica da su i Hrvati masovno sudjelovali u NOP-u u tome ih nije pokolebala.
Komunistička vlast putem Ozne/Udbe nemilosrdno se obračunala s križarima.

Bosiljka Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj od 1918. – 1935.

Iz predgovora:

Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935. obimno je i temeljito djelo Bosiljke Janjatović o političkom teroru u Hrvatskoj, dijelu Kraljevstva (Kraljevine SHS), odnosno Kraljevine Jugoslavije, od uspostave te države pa do njezina kraja, a osobito u vrijeme vladavine regenta, a zatim i kralja Aleksandra I. Karađorđevića, od 1. prosinca 1918. do njegove smrti u listopadu 1934. U tome je razdoblju razrađen i održavan sustav terora protiv svake opozicijske djelatnosti i organizacije, ali i istaknutih i manje poznatih izražavatelja nezadovoljstva spram uspostavljenog karađorđevićevskog načina vladanja. Teror je došao do izražaja u svim ili gotovo svim oblicima društvenih poslova – od uspostave administracije uz pomoć organa vlasti (vojske, žandarmerije, sudstva), parlamentarnog odlučivanja, skupštinskih i drugih – gradskih, oblasnih i općinskih izbora, izvršavanja vojne obveze, odnosa organa vlasti s građanima, do gušenja opozicijskih opcija, organizacija i djelatnosti bez obzira o kojoj i kakvoj se oporbenoj aktivnosti radilo. Političkim terorom bio je obilježen i svakodnevni život ne samo opozicijskih političara svih vrsta, ranga i opcija, nego i obični ljudi, prvenstveno seljaštva kao najbrojnijeg dijela stanovništva, ali i drugih slojeva, pripadnika građanstva i radništva.
Podčinjavanju velikosrpskim interesima bili su izloženi narodi čije se ime nalazilo u nazivu države prvih deset godina njezina postojanja – Hrvati i Slovenci, a da se o drugim narodima i narodnostima uopće i ne govori. Hrvatska i Slovenija, iako su bile konstitutivni dio nove države, podvrgnute su centralizaciji i unitarizaciji na karađorđevićevski način. Centralne beogradske vlade, nositelji kojih su uglavnom bile srbijanske političke stranke, a smjenjivale su se u vlasti po volji i odlukama glavnoga političkog arbitra u državi regenta, a zatim i kralja Aleksandra I. Karađorđevića, određivale su unutarnju organizaciju državne uprave, ali i razvoj gospodarskoga i kulturnog života države. Provodile su politiku podčinjavanja u političkom, gospodarskom i kulturnom pogledu svih nesrpskih naroda, a istaknuto mjesto u tom procesu podčinjavanja imali su Hrvatska i Hrvati, iako ni drugi nisu bili pošteđeni.

Nikola Anić: Njemačka vojska u Hrvatskoj 1941. – 1945.

Iz predgovora:

Njemačka vojska u Hrvatskoj 1941.-1945., knjiga autora Nikole Anića, znanstvenoj i ostaloj javnosti daje sliku o vojnoj prisutnosti i borbi njemačke vojske u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i Narodnooslobodilačkom ratu. Autor opisuje s kakvim i s kojim se jedinicama Wehrmachta borila Narodnooslobodilačka vojska (NOV) i partizanski odredi (PO) pod rukovodstvom Glavnog štaba Hrvatske od ustaničkih dana 1941. do kraja rata 1945. Ovo je najcjelovitiji rad dosad objavljen o toj problematici.
Poznato je da su postrojbe Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu uopće, pa i u Jugoslaviji, i u Hrvatskoj, bile najkvalitetnije postrojbe u taboru sila Osovine te da je o oružanom sukobu baš s tom vojskom ovisio i ishod rata u cjelini, pa i na pojedinim ratištima i vojištima u Europi. Upravo je zato bilo važno utvrditi kolika je bila njemačka vojna sila, i to u ukupnosti kretanja i borbi te u pojedinim fazama ratovanja na području sukobljavanja s jedinicama NOV i PO Hrvatske.
Ukupni utvrđeni pokazatelji dokazuju da je na teritoriju Hrvatske u NOR-u od 1941. do 1945. godine, u sukobu s jedinicama NOV i PO Glavnog štaba Hrvatske, bilo, pored ostalog, u cjelini ili najvećim dijelom, u kraćem ili duljem razdoblju – 18 njemačkih korpusa ili korpusnih grupa, odnosno 42 divizije, ponajviše visoke kvalitete, iskazane u ratovanju diljem Europe, uz zapaženo i priznato ratničko iskustvo na zapadnoj, sovjetsko-njemačkoj, afričkoj ili talijanskoj fronti. Tim su jedinicama Wehrmachta u Hrvatskoj upravljali vrhunski i profesionalno visoko sposobni njemački kadrovi, kao što su feldmaršali Maximilian von Weichs, Erwin Rommel i Albert Kesselring, generali Alexander Lohr, Lothar Rendulic, Eberhard von Mackensen, Rudolf Luthers, braća Ludwig i Josef Kubler, Gustav Fehn i drugi.
Potrebno je naglasiti kako je autor u knjizi nastojao dati samo vojno obzorje o njemačkim oružanim postrojbama koje su se tijekom Drugog svjetskog rata nalazile u Hrvatskoj i vodile borbe protiv NOVH; s obzirom na sadržaj knjige, autor nije govorio o postupcima Wehrmachta i njegovu odnosu prema civilnom stanovništvu, prema pripadnicima NOV Hrvatske i ostalim antifašistima, kao i o njihovu odnosu prema narodnoj imovini, kulturnoj baštini i privrednim bogatstvima naroda. Ponašanje Wehrmachta na području Hrvatske ne razlikuje se od njegova ponašanja u drugim okupiranim krajevima tadašnje Jugoslavije i svim drugim područjima gdje su bili u Drugom svjetskom ratu. Taj je odnos proizlazio iz nacističke ideologije i osvajačke politike što su ih trasirali Nacional-socijalistička partija Njemačke i njemačko Vrhovno zapovjedništvo, a završile su bezuvjetnom kapitulacijom Trećeg Reicha i Wehrmachta i sudskim procesom u Nürnbergu 1946.

Vlasta Švoger: Südslawische Zeitung 1849. – 1852.

Iz predgovora:

Südslawische Zeitung (1849.-1852.) monografija Vlaste Švoger o zagrebačkim novinama, listu liberalne i oporbene orijentacije vrijedan je izvor za istraživanje političke, društvene, kulturne i gospodarske povijesti sredinom 19. stoljeća u Hrvatskoj.
Polazeći od temeljnih ciljeva hrvatskog političkog pokreta 1848./1849., ponajprije od zahtjeva za ostvarenjem teritorijalne cjelovitosti i što je moguće šire autonomije Hrvatske koju bi osiguravale najviše državne institucije (ban, Hrvatski sabor i Saboru odgovorna vlada) te preuređenja Monarhije u skladu s austroslavističkom koncepcijom, ovaj je list podržavao modernizacijska nastojanja domaćih snaga na svim područjima funkcioniranja države-političkom, upravnom, sudskom, gospodarskom, kulturnom i društvenom. U određenoj mjeri podržavao je i “modernizaciju izvana” koju je provodilo bečko središte, premda ona nije bila usklađena s potrebama Hrvatske. Südslawische Zeitung zalagao se za pretvaranje zajedničke države u ustavnu monarhiju te za ostvarivanje načela jezične i nacionalne ravnopravnosti. Preduvjetom za napredak na svim područjima privatnog i javnog života krug oko ovoga lista držao je prosvjećivanje i obrazovanje naroda. U tom se kontekstu zalagao za nesmetani razvoj narodnog jezika i nacionalne kulture, posebno za reformu školstva u Hrvatskoj na svim razina-ma. U gospodarskom pogledu list se zalagao za nepovredivost privatnog vlasništva te za različite mjere unapređivanja zaostalog hrvatskog gospodarstva.
Ukratko, Siidslawische Zeitung je bio kvalitetan, moderan, oporbeni dnevni list liberalne orijentacije koji je uspješno slijedio najbolja dostignuća onodobne europske publicistike. Može se držati pretečom suvremenih dnevnih novina, vrlo vrijednim novinskim ostvarenjem u hrvatskim razmjerima.

Zdravko Dizdar: Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945.

Iz predgovora:

Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945., knjiga Zdravka Dizdara, vrsnog istraživača problematike ljudskih gubitaka koje je prouzročio četnički pokret tijekom Drugoga svjetskoga rata, donosi nove spoznaje o uzrocima, programskim smjernicama, metodama i oblicima, fazama, opsegu i posljedicama četničkih zločina na području BiH 1941. – 1945..
Četnički pokret i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini nije dovoljno istražen. Pokazalo se da je u jugoslavenskoj historiografiji četnički pokret, a napose teror i zločin četnika u Bosni i Hercegovini, slabo istraživan. Ta se tema nije mogla otvoreno znanstveno istraživati i o njoj slobodno pisati. To potvrđuje i činjenica da je za isto razdoblje i područja o partizanima i NOP-u te o ustaškom režimu i njegovim zločinima objavljeno više tisuća knjiga, a o četničkom pokretu 1941.–1945. tek nekoliko knjiga građe i nekoliko opsežnijih radova. No, iako daju niz podataka, obično su ti radovi pisani sa stajališta državno-partijske historiografije i aktualne politike, posebice uz pozitivno va-loriziranje i isticanje moralno-političke superiornosti NOP-a, s jedne strane, i preuveličavanja broja srpskih žrtava i udjela Srba u NOP-u, s druge strane. U tim su knjigama zločini četnika u BiH, osobito nad civilnim pučanstvom, jednostavno prešućivani ili tek usput deklarativno spominjani, bez konkretnih podataka i brojčanih pokazatelja.
Nakon demokratskih promjena, započetih 1989., počelo se više istraživati i objavljivati o genocidu četnika nad Muslimanima i Hrva-tima, o tim zbivanjima te realnim ljudskim gubicima na području BiH (i bivše Jugoslavije) tijekom Drugoga svjetskoga rata. Dosta se istražuje i objavljuje, ali još nedostaju cjeloviti povijesni radovi koji bi obradili četnički teror i zločine u svim njihovim pojavnim oblicima i ujedno ih povezali s ukupnim ljudskim gubicima koje je četnički pokret prouzročio.
U svemu tome ova je knjiga vrijedan i značajan prinos suvremene historiografije u istraživanju ukupne problematike ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu.