Suizdavaštvo s izdavačkom kućom “Dom i svijet”

Jere Jareb: Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945.

Iz recenzije:

U Hrvatskoj nisu dosad objavljeni radovi koji bi na osnovi ozbiljnog znanstveno-istraživačkog rada dali odgovore na pitanja sudbine zlata i imovine Nezavisne Države Hrvatske, a time ujedno konfiscirane ili na drugi način otuđene imovine njenih stanovnika, a u prvom redu Židova.
Knjiga dr. Jere Jareba Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945., pruža znanstveno utemeljene odgovore na pitanja, tvrdnje i nagađanja o zlatu i novcu NDH, rasvjetljava probleme oduzete imovine njenih stanovnika te pridonosi istraživanju povijesti hrvatskog gospodarstva u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je plod iscrpna istraživanja na izvorima (ponajviše u Hrvatskom državnom arhivu) i u nijednom svom dijelu se ne povodi za glasinama i špekulacijama, već strogo znanstveno, objavljenim dokumentima, daje valjane odgovore.
U uvodnom dijelu knjige prikazuje se djelatnost Hrvatske državne banke tijekom Drugoga svjetskog rata, koja je kao središnja financijska i emisijska ustanova NDH bila, po prirodi stvari, usko povezana s prebacivanjem dijela zlata i ostalih vrednota u inozemstvo tijekom 1944. i 1945. godine. Ostala poglavlja daju konkretne odgovore na pitanja koliko je zlata i ostalih vrednota iznošeno tijekom rata iz Hrvatske, kamo su ta sredstva iznošena i koja je bila njihova sudbina. U prvom poglavlju knjige obraduje se prijenos određenih količina zlata iz Hrvatske u švicarske banke tijekom 1944. godine i dalja sudbina toga zlata. U drugom i trećem poglavlju knjige, dr. Jareb obraduje iznošenje određenih količina zlata, novca i drugih vrijednosti iz zemlje na samom kraju rata, prigodom povlačenja vlasti i oružanih snaga NDH te velikog broja civila iz Hrvatske prema Austriji u svibnju 1945. godine.
Knjiga dr. Jere Jareba odgovara na mnoga pitanja o sudbini zlata i novca Nezavisne Države Hrvatske. Istodobno predstavlja i važan doprinos rasvjetljavanju hrvatske financijske i gospodarske povijesti u Drugom svjetskom ratu. Ova je knjiga također uvod u potrebna sustavna istraživanja navedenih problema, koji svojom aktualnošću ne pripadaju samo području povijesne znanosti. Velika arhivska građa, dijelom očuvana i u samoj Hrvatskoj, čeka na buduće istraživače čiji bi znanstveni rezultati sasvim trebali osvijetliti taj dio naše prošlosti.

Zlatko Matijević: Slom politike katoličkog jugoslavenstva

Iz predgovora:

Nastanak hrvatskih političkih stranaka i njihovo djelovanje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca /Kraljevina SHS/ (1918./1919.-1929.) važno je i nezaobilazno poglavlje u povijesti hrvatskoga naroda. Jedna relativno mala, ali ne i beznačajna politička stranka koja je djelovala u Hrvatskoj (uža Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), te Bosni i Hercegovini, u parlamentarnom razdoblju postojanja Kraljevine SHS, bila je Hrvatska pučka stranka /HPS/. Od suvremenika, a kasnije i hrvatske (kao i bivše jugoslavenske) historiografije i publicistike, najčešće je označavana kao “klerikalna” ili “popovska stranka”. Uobičajeni naziv za članove i pristaše HPS-a bio je -”pučkaši” ili, kako su se sami voljeli nazivati, “pučani”.
Po svome nastanku HPS je veoma specifičan – nastao je kao dio jedinstvenoga Hrvatskog katoličkog pokreta /HKP/, i nije bio posebna pojava vezana isključivo uz Hrvatsku i Hrvate, već dio europskih gibanja medu katoličkim vjernicima. U odnosu na stupanj organiziranosti katolika u europskim zemljama (Njemačka, Belgija, Austrija itd.), nastanak HKP kasnio je nekoliko desetljeća. Presudnu ulogu njegova sustavnoga organiziranja imali su snažni poticaji i konkretne akcije pokrenute iz Slovenije.
Glavni ideološki i politički protivnik hrvatskih seniora bio je Stjepan Radić, koji je u bespoštednim sučeljavanjima gotovo u potpunosti marginalizirao njihovu stranku. Odlukom da predsjednik HPS ude u kraljevsku vladu, nakon atentata na S. Radića, dio vodstva Seniorata zadao je smrtni udarac svojoj političkoj organizaciji. Nakon ponovne uspostave parlamentarnog života u Kraljevini Jugoslaviji, Hrvatska pučka stranka nije obnovljena.

Vladimir Žerjavić: Population losses in Yugoslavia

Vladimir Žerjavić: Pertes de la population en Yugoslavie

Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941. – 1945.

Iz predgovora:

Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) nisu bili slučajni; programski planirani sastavni su dio vojničkih i političkih ciljeva srbo-četničkog pokreta: stvaranje Velike Srbije, pokoljima očišćene od hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Izvorište je tih zločina u shvaćanjima velikosrpskih nacionalista i ekspanzionista koja su pripremana desetljećima. Prema dugogodišnjem četničkom nauku okolna nacionalna i povijesna područja drugih naroda u kojima ima Srba, bez obzira na njihov broj, te i ona područja na kojima Srba nema, ali ih Srbi smatraju svojim geostrateškim interesom, moraju postati Velika Srbija. Tako su Bosnu i Hercegovinu u cjelini, te najveći dio današnje Republike Hrvatske smatrali srpskim zapadnim zemljama i nastojali ih “očistiti” zločinima genocidnog pokolja od tamošnjih Hrvata i Muslima-na, a potom te nesrpske zemlje uključiti u srpsku etnički čistu državu “Veliku Srbiju”. Stalno zalaganje četničkog pokreta za uspostavu te i takve “Velike Srbije” na navedenim područjima bio je jedan od bitnih uzroka četničkog terora i zločina genocida, a ne neka religiozna i nacio-nalna raznolikost. Svoja genocidna shvaćanja četnici su iskazivali u svim prigodama: u brojnim dokumentima, zemljovidima, govorima, izjavama i praksom uoči i tijekom Drugoga svjetskoga rata. Svugdje kamo su stizale četničke postrojbe izvedeni su stravični zločini. Njihova brojnost ovisila je jedino o vojnim prilikama na tom području. Opljačkano je, spaljeno i razoreno na desetke tisuća domova, a potpuno je uništeno oko 300 sela i manjih gradova, veliki broj muslimanskih džamija i katoličkih crkava te drugih povijesnih i kulturnih spomenika. Na najgrozniji način četnici su ubili na desetke tisuća Hrvata i Muslimana.
Četnički se zločini genocida nad Muslimanima i Hrvatima sve do nedavno nisu mogli i smjeli sustavno i cjelovito istraživati i objavljivati, te su razmjeri, svirepe metode i sredstva izvršenja zločina ostali nepoznati Muslimanima i Hrvatima, ali i vanjskome svijetu. Povijesno iskustvo s ponovljenom, velikosrpskom četničkom agresijom na Republiku Hrvatsku, a zatim i na Bosnu i Hercegovinu 1991.-1995. kao i na drugim područjima, do najnovijeg zločina na Kosovu, pokazuje da očita genocidnost srpske politike još uvijek nije potrošena. Nekažnjavanje starih grijeha dovelo je do novih zločina. Zato je prijeko potrebno suditi svim starim i novim četnicima zločincima, da bi se onemogućio povratak velikosrpske ideologije i primorao srpski narod da u budućnosti više ne posiže za tuđim teritorijima te da sam progoni svoje nove ideologe “srpskih zemalja” i “homogene Srbije”. Toga moraju biti svjesni i međunarodni čimbe-nici ako im je doista stalo do trajnog mira i ako ne žele snositi dio odgo
vornosti za četničke zločine genocida i njihov mogući recidiv.

Ivo Perić: Hrvatski državni sabor od 1848. – 2000., sv. I., II., i III.

Predgovor iz knjige:

Povijest hrvatskoga naroda vrlo je bogata i zanimljiva. U njenom bogatstvu i zanimljivosti nazočne su svojom djelatnom opstojnošću i mnoge ustanove, medu kojima je Hrvatski državni sabor jedna od najstarijih i najznačajnijih.
U dugoj povijesti Hrvatskoga državnoga sabora najdulje je bilo razdoblje njegova staleškog ustroja. To je razdoblje trajalo od druge polovice 13. stoljeća do 1847. Do zaključno s tom godinom (1847.) svi su saborski zapisnici rađeni na latinskom jeziku. Od 1848. Sabor je postao predstavničko tijelo, moderni hrvatski parlament, s hrvatskim kao službenim jezikom.
Od druge polovice XIX. stoljeća, kad se hrvatska povijesna znanost počela ubrzanije razvijati na širim osnovama istraživanja i korištenja izvorne grade, nastao je veći interes i za saborske spise, a time i za povijest Sabora. Prvo poduzetnije istraživanje i izdavanje saborskih spisa obavio je Ivan Kukuljević Sakcinski. On je u III. svesku svoga djela “Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae” (1862.) donio više od stotinu saborskih zaključaka iz vremena od 1273. 1848. Sabirući povijesnu građu za Akademijinu zbirku “Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) “, Tadija Smičiklas je uvrstio u tu zbirku i pojedine saborske spise. Vrlo značajan posao u pogledu sustavne prezentacije saborskih spisa obavio je Ferdo Šišić. On je priredio za tisak saborske spise od 1526. do 1630., te ih objavio u Akademijinoj zbirci “Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium” pod naslovom “Acta comitialia regno Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Hrvatski saborski spisi” u 5 knjiga, tiskanih od 1912. do 1918.
Taj posao, kako ga je Šišić započeo, nastavili su i dovršili suradnici Hrvatskog državnog arhiva: Josip Barbarić, Josip Buturac, Ivan Filipović, Metod Hrg, Josip Kolanović, Mate Križman, Andrija Lukinović, Miljenko Pandžić, Mirko Stanisavljević, Ranko Sučić, Vesna Šojat i Bartol Zmaić, koji su priredili za tisak i u izdanju tog Arhiva objavili preostale latinski pisane saborske spise od 1631. do 1847. pod naslovom “Zaključci Hrvatskog sabora” u 12 knjiga, tiskanih od 1958. do 1980. Nakon tog pothvata, suradnici Hrvatskog državnog sabora: Josip Barbarić, Jozo Ivanović, Josip Kolanović, Andrija Lukinović i Vesna Šojat obavili su još jedan značajan posao: priredili su za tisak i u izdanju tog Arhiva objavili latinski pisane spise Konferencija (saborskih radnih tijela) od 1689. do 1848. pod naslovom “Hrvatske kraljevinske konferencije” u 5 knjiga, tiskanih od 1985. do 1993.
Objavljivanjem tih vrela učinjen je izuzetno koristan posao, koji će bitno olakšati i ubrzati rad onih istraživača koji se odluče na temeljitije izučavanje povijesti hrvatskog staleškog saborovanja.
Moju istraživačku znatiželju privlačila je ponajviše novija povijest hrvatskog parlamentarnog djelovanja od 1848. do naših dana. Prvi rezultat te znatiželje bila je moja knjiga o Dalmatinskom saboru, objavljena još prije dvadeset godina. Rad Hrvatskog sabora u drugoj polovici 19. i tijekom 20. stoljeća moguće je pratiti na osnovi pretežno publiciranih stenografskih zapisnika njegovih zasjedanja, na osnovi raznih arhivalija, kao i na osnovi novin-skih i drugih izvještaja. Sve je to u pripremi ove knjige korišteno, kao što je korištena i literatura o Saboru i o općim prilikama, o kojima se daju podaci u popratnim bilješkama. S obzirom na to da sva konzultirana literatura nije mogla ući u te bilješke (kako bi se izbjegla njihova opsežnost), ta će literatura, dakako, biti dodatno navedena i to na kraju trećega sveska ove knjige.
Ova knjiga sastoji se od tri sveska. Prvi svezak – nakon uvodnog pregleda saborskog djelovanja do 1847. – obuhvaća razdoblje od 1848. do 1867. U drugom svesku prikazuje se sa
borski rad od 1868. do 1918. Treći svezak bavi se razdobljem od 1918. do danas. Premda je Sabor u različitim vremenima imao raznolike nazive (do 1847. na latinskom, a od 1848. na hrvatskom jeziku), on je uvijek bio izraz, reprezentant i čuvar hrvatske državnosti, pa mu zbog toga – ukupno uzevši – najviše i pristaje naziv istaknut u naslovu ove knjige.

Gordan Ravančić: Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika

Iz predgovora:

Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika svojevrsna je iako ne potpuna ono ipak jasna slika, o nekim pitanjima društvenog života Dubrovnika u kasnom srednjem vijeku. Postoje mnogi izvori za proučavanje ove problematike, ali oni nisu dovoljno sistematizirani, kao što je i inače malo radova o dubrovačkim krčmama, vinu, trgovini vinom i slično – ukratko, krčme i život u njima nisu dovoljno istraženi ili su čak i gotovo nepoznati. U stranoj historiografiji, poglavito u europskoj, ovakve se teme već dugo i naveliko istražuju. Primjerice, engleski i njemački istraživači odavno su ustvrdili da su krčme, svratišta i drugi ugostiteljski objekti toga tipa bili središta narodne kulture, jednako u gradu i u selu.
Grada za dubrovačke prilike pak pokazuje da su se dubrovačke krčme u srednjem vijeku razlikovale od većine europskih ugostiteljskih objekata.
Ustroj kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika počivao je na poštivanju tradicije i unutrašnjih ugovorno-pravnih odnosa “okamenjenih” polovicom 14. stoljeća. Promatrano u tom kontekstu kontrola je javnog života grada i njegove okolice bila prilično velika. Trgovina vinom i opskrbljenost grada vinom ulazili su u taj sklop, tj. i krčme kao mjesta prometa i potrošnje vina na malo.
Srednjovjekovna dubrovačka krčma imala je značajno mjesto u životu grada kao okupljalište i sastajalište gradskog puka, sitnih obrtnika i ostalih namjernika. Kao mjesto okupljanja krčma je dio javnog prostora, bitan dio društvene zbilje srednjovjekovnog Grada.

Tomislav Markus: Slavenski jug 1848. – 1850. i hrvatski politički pokret

Iz predgovora:

Slavenski Jug, politički list, izlazio je u Zagrebu od 6. kolovoza 1848. do 11. veljače 1850. godine. Oko sebe je okupio pretežno hrvatske i srpske nacionalne djelatnike, istaknute publiciste, književnike i političare, različitog socijalnog porijekla i članove najznačajnijih političkih i društvenih institucija u Hrvatskoj 1848.-1849., poput Banskog vijeća, Sabora, saborskih odbora i društva “Slavenska Lipa na slavenskom Jugu”. List je dosljedno, od početka do kraja svojeg izlaženja, zastupao austroslavističku ideju o očuvanju i preuređenju Austrije u interesnu zajednicu ravnopravnih i suverenih nacija. List je bio uvjeren da je takvo preuređenje Austrije neophodan uvjet njezina opstanka. No, osnovna je težnja lista bila vezana za uži hrvatski pro-gram, tj. ostvarenje što šire samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske unutar preuređene Habsburške Monarhije.
Prema mađarskom separatističkom pokretu, koji je težio potpunom osamostaljenju istočnog dijela Monarhije, kao velike Mađarske, od Beča, Slavenski Jug imao je izrazito negativan stav. Stalna osuda mađarskog separatizma proizlazila je iz nacionalne isključivosti Mađara, koji nisu priznavali, na području Translajtanije, suverenitet niti jedne nacije osim vlastite.
Slavenski Jug stalno je isticao potrebu solidarnosti slavenskih i, posebno, južnoslavenskih naroda Monarhije protiv zajedničkih neprijatelja – njemačkog centralizma i mađarskog separatizma i hegemonizma. U zagovaranju slavenske i južnoslavenske solidarnosti list je uvijek polazio od hrvatskih nacionalnih interesa.
Afirmirao je ideju modernog nacionalizma s koncepcijama nacionalnog suvereniteta, opismenjivanja i politizacije puka, uvođenja predstavničkih građanskih institucija, posebno parlamentarizma i odgovorne vlade, javnog mnijenja i političke demokratske javnosti itd.
U razmatranju europskih političkih tokova listu je najvažnije bilo stanje revolucije i položaj konzervativnih snaga koje su nastojale povratiti, koliko je to, u pojedinim zemljama, bilo moguće, stanje prije 1848. godine.
Krajem 1848. i početkom 1849. Slavenski Jug svojim je pisanjem izazvao pozornost službenih bečkih krugova, ali i pojedinih istaknutih hrvatskih političara poput bana Jelačića i hrvatskog ministra u austrijskoj vladi Franje Kulmera. Položaj lista značajno se pogoršava nakon proglašavanja Oktroiranog ustava u Hrvatskoj; pod uredništvom Bogoslava Šuleka, list nije odustajao od dosljedne borbe za zaštitu hrvatske autonomije i austroslavističkog preuređenja Monarhije pa se austrijska vlada odlučila da, preko bana Jelačića, Slavenski Jug, u veljači 1850. godine, definitivno zabrani.