PROGRAM
HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV, MARULIĆEV TRG 21
09:00-09:30 Pozdravne riječi
1. sesija EUGEN KVATERNIK I NJEGOVO VRIJEME
(moderator Alexander Buczynski)
09:30-10:30 Stjepan Matković, Goran Ovčariček (Hrvatski institut za povijest)
Suvremena historiografija o Eugenu Kvaterniku
Jasna Turkalj (Hrvatski institut za povijest)
Vjerska problematika i odnos prema svećenstvu u tjedniku Hervatska
1871. godine
Marko Trogrlić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu)
Eugen Kvaternik i Mihovil Pavlinović. Odnosi, pogledi, ideje
10:30-11:00 Diskusija, stanka za kavu
11:00-12:00 Arijana Kolak Bošnjak (Hrvatski institut za povijest)
Eugen Kvaternik i unionisti 1861.-1871.
Dinko Šokčević (Institut za povijest Centra za humanističke znanosti
Mađarske akademije znanosti u Budimpešti)
Predodžba o Mađarima kod Kvaternika i Starčevića: sličnosti i razlike
Vedran Klaužer (Hrvatski institut za povijest)
“Pozdrav Starčev i moj … tvoji večno po veri”: političko-društveni
portret pravaša-plemića Eduarda Halpera Sigetskog
12:00-12:30 Diskusija
12:30-13:30 Otvorenje izložbe o Rakovičkom ustanku u Hrvatskom državnom arhivu
i domjenak za sudionike konferencije
2. sesija MEĐUNARODNI KONTEKST USTANKA
(moderator Marko Trogrlić)
13:30-14:30 Zdravka Zlodi (Hrvatski institut za povijest)
Uloga Rusije u političkim stremljenjima Eugena Kvaternika
(1825.-1871.)
Damir Agičić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Siječanjski ustanak 1863. i Rakovički ustanak 1871. – sličnosti i razlike
Edi Miloš (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu)
Vanjska politika Francuske za vrijeme djelovanja Eugena Kvaternika
14:30-15:00 Diskusija
3. sesija RAKOVIČKI USTANAK
(moderator Stjepan Matković)
15:00-16:20 Juraj Balić (Hrvatski institut za povijest)
Krajišnici u Austrijsko-sardinijskom ratu 1859. godine
Robert Skenderović (Hrvatski institut za povijest)
Pitanje vlasništva i upravljanja šumama Hrvatsko-slavonske vojne
krajine u zbivanjima 1869. -1871. godine
Alexander Buczynski (Hrvatski institut za povijest)
Rakovički ustanak: neuspjela petodnevna revolucija za samostalnu
Hrvatsku
Amer Maslo (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu)
Desetljeće antiimperijalnih ustanaka na Balkanu: Eugen Kvaternik i
sudbina osmanske Bosne
Milivoj Dretar (OŠ “Petar Zrinski” u Jalžabetu)
Koloman pl. Bedeković Komorski, hrvatski ban u mađarskom odijelu
(1871.)
16:40-17:00 Diskusija, stanka za kavu
4. sesija ODJECI USTANKA I STVARANJE KULTA
(moderator Arijana Kolak Bošnjak)
17:00-18:20 Vlasta Švoger (Hrvatski institut za povijest)
Nemiri – ustanak ‒ puč – revolucija: Rakovički ustanak u austrijskom
tisku
Veronika Novoselac (Hrvatsko katoličko sveučilište)
Rakovička buna u dalmatinskome, istarskome i riječkome tisku
Marina Protrka Štimec (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Cesarčev Kvaternik: Sin domovine između dvije revolucije
Ladislav Dobrica (Hrvatski državni arhiv)
Prijenos zemnih ostataka Eugena Kvaternika u Zagrebačku katedralu
1921. Prilog stvaranju kulta
18:20-19:00 Diskusija, završne riječi
Ovu konferenciju sufinancira Hrvatska zaklada za znanost
u okviru projekta 2019-04-5148 MAPPAR
SAŽECI
Suvremena historiografija o Eugenu Kvaterniku
Stjepan Matković – Goran Ovčariček
Autori se u izlaganju bave analizom dosadašnje historiografije o Eugenu Kvaterniku.
Oslanjajući se na prethodna istraživanja povjesničara, prije svega na rezultate Jaroslava
Šidaka koji su obuhvatili evaluaciju raznih radova nastalih do početka 70-ih godina 20.
stoljeća, u ovome se prilogu naglasak stavlja na iduće razdoblje. U to su vrijeme nastali
neki od ključnih radova koji i danas obilježavaju dominantne poglede o Kvaternikovu
opusu, smještajući ga među ključne osobe druge polovine 19. stoljeća. Znatna pozornost
i dalje je usmjerena na proučavanje Kvaternikove ideologije i njegov odnos prema
Anti Starčeviću, čime se nastoji preispitati odnose u Stranci prava i određena kretanja
na hrvatskoj političkoj sceni tijekom 1860-ih i početka 1870-ih. U tom se smislu događaji
u Rakovici smatraju prekretnicom za pravaški razvitak.
Vjerska problematika i odnos prema svećenstvu u tjedniku Hervatska 1871. godine
Jasna Turkalj
U pravaškim časopisima Hervat (1868. – 1869.) i Hervatska (1869. – 1870.) Kvaternik
i Starčević pitanjem vjere bavili su se tek povremeno, i to prije svega preko optužbi
upućivanih narodnjacima i svećenstvu koje je pristajalo uz Narodnu stranku. Kvaternik
je povremeno posvećivao pozornost vjerskoj problematici i u kontekstu razmatranja
franko-hrvatske vanjskopolitičke koncepcije i istočnoga pitanja. Od veljače 1870. do
početka siječnja 1871. nije izlazilo nijedno pravaško glasilo. U tom razdoblju Kvaternik
je u lipnju 1870. objavio brošuru Rieč u sgodno vrieme, u kojoj je najžešćoj kritici izložio
Narodnu stranku optužujući ju da zastupa vjerski indiferentizam, a svećenstvo da potkopava
katoličku vjeru „tumarajući” za sramotnom slavenskom politikom. Tom prilikom
odbacio je i optužbe da pravaši u Hrvatskoj vode „katoličku politiku”, ističući da Stranka
prava svoju politiku ne gradi ni na kojoj posebnoj vjeri, nego na općereligioznim i moralnim
osjećajima bez kojih društvo ne može opstati. U tjedniku Hervatska, koji je počeo
izlaziti 1. siječnja 1871., i Kvaternik i Starčević veliku su pažnju posvetili vjeri, crkvenoj
organizaciji, a posebno svećenstvu. Kvaternik je u Hervatskoj žestoko osudio biskupa
Strossmayera zbog stavova koje je zastupao na I. vatikanskom koncilu, a napade na katoličko
svećenstvo dodatno je zaoštrio nakon neuspjeha na svibanjskim izborima 1871.,
za koji su po sudu pravaša najodgovorniji bili upravo „popi”. U Hervatskoj je Kvaternik
zbog osude biskupa Strossmayera i optužbi na račun svećenstva polemizirao i s Katoličkim
listom. U izlaganju će pozornost biti posvećena i razlikama između Kvaternika i
mladih pravaša, suradnika Hervatske, u poimanju vjere i društvenih pitanja uopće, koje
su vjerojatno postojale i prije Pariške komune, ali je ona bila događaj na čijem su se
tretiranju te razlike mogle najjače iskazati i čak zaprijetiti podjelom pravaša u dva tabora.
Komuna je za Kvaternika bila najbolji primjer kamo vodi bezbožnost i ujedno dokaz
da neobrazovane mase ne mogu bez vjere. Sukob između Kvaternika i mladih pravaša
okončan je kompromisom te je utvrđeno da pravaški tjednik više neće pisati o vjerskim
pitanjima. Od kraja kolovoza Kvaternik se više nije potpisivao kao vlasnik Hervatske,
ali je izdavač i odgovorni urednik sve do 40. broja ostao njegov istomišljenik V. Bach.
U članku „K smeru stranke prava” objavljenom 10. rujna 1871. Kvaternik se u svoje i
Bachovo ime, među ostalim, obračunao i s mladim pravašima i njihovim filozofsko-religioznim
nazorima. Naglašavajući da je svrha Stranke prava oživotvorenje hrvatskoga
državnog prava, Kvaternik je ponovio dotad više puta istican zahtjev za homogenizaciju
hrvatskoga društva radi oživotvorenja zajedničkoga uzvišenog cilja: „U okviru politike
stranke prava svim je razredom, svim stališem, svim zvanjim, svim verozakonom
družtva hervatskoga jednako mesto: svih bo je jednaka pred Bogom i narodom dužnost:
braniti do zadnje kaplje kervi, do posljednjega dinara, presveta prava i sloboštine
hervatske;- a izgovora prema toj dužnosti neimade nikakva, za nikoga, ni u koje ime!”
Eugen Kvaternik i Mihovil Pavlinović: odnosi, pogledi, ideje
Marko Trogrlić
U izlaganju će biti riječi o odnosima, osobnim, ali i preko posrednika, političkim pogledima
i idejama dvaju velikana hrvatske politike 19. stoljeća: Eugena Kvaternika na hrvatskom
sjeveru te don Mihovila Pavlinovića na hrvatskom jugu, u Dalmaciji. Ponajprije će
se rekonstruirati njihovi odnosi kroz susrete, osobne, ali i preko posrednika, te osobito
kroz korespondenciju Mihovila Pavlinovića. Zatim će se raščlaniti sličnosti i razlike Kvaternikovih
i Pavlinovićevih političkih pogleda i ideja. Na temelju svega navedenog dat
će se završni, sintetski osvrt i zaključci.
Eugen Kvaternik i unionisti 1861. – 1871.
Arijana Kolak Bošnjak
Eugen Kvaternik i unionisti prve su političke kontakte ostvarili tijekom saborskoga zasjedanja
1861. godine. Iako njihove političke koncepcije nisu bile bliske, dodirnih točaka
među njima moglo se naći, a jedna od glavnih bilo je protivljenje politici bečkoga dvora.
U radu će se analizirati neke od tih dodirnih točaka koje su dovele Kvaternika u kontakt
s unionistima, a zatim mu priskrbile i protekciju bana Levina Raucha nakon što mu je bio
omogućen povratak u domovinu 1867. godine. Kako u literaturi još uvijek nije riješeno
pitanje, odnosno postoje različita tumačenja, s kojim je ciljem Kvaternik pristao na suradnju
s Rauchom i obrnuto, u radu će se na temelju analize Kvaternikovih promišljanja,
ali i poznavanja političkoga djelovanja L. Raucha, nastojati shvatiti koji su bili uzroci, a
koji ciljevi njihova međusobnoga političkog približavanja i na kraju koje su bile posljedice
te suradnje za obojicu.
Predodžba o Mađarima kod Eugena Kvaternika i Ante Starčevića.
Sličnosti i razlike
Dinko Šokčević
Utemeljitelji Hrvatske stranke prava i tvorci hrvatske nacionalno-integracijske ideje
pravaškoga oblika, kao i svi hrvatski politički akteri toga doba (i pristaše Narodne
stranke i mađaroni), trebali su odrediti svoje pozicije prema Mađarskoj i Austriji. Ti su
se političari i svojim djelima, saborskim i izbornim govorima, novinskim člancima, političkim
brošurama, programatskim spisima trebali izjasniti o državnopravnom položaju
Hrvatske i hrvatsko-mađarskim, hrvatsko-austrijskim odnosima, pa i odnosima Hrvata
s južnoslavenskim i drugim slavenskim narodima. Tako i u radovima i govorima Eugena
Kvaternika i Ante Starčevića nailazimo na tu pojavu i kod njih se jasno uočava i njihova
predodžba o Mađarima. Ta je slika međutim složena i nije posve identična kod dvaju
istaknutih hrvatskih političara toga doba. Ovo izlaganje ukazat će na sličnosti i razlike u
njihovoj predodžbi o Mađarima.
„Pozdrav Starčev i moj… tvoji večno po veri”: političko-društveni
portret pravaša plemića Eduarda Halpera Sigetskoga
Vedran Klaužer
U izlaganju će se prikazati društvena i politička aktivnost Eduarda Halpera Sigetskoga,
tj. njegovo političko djelovanje kao člana Stranke prava od 1869. do 1875. godine.
Pripadao je plemićkoj obitelji Halpera Sigetskih podrijetlom iz Ugarske, koji su nakon
dolaska u Hrvatsku u drugoj polovini 18. stoljeća i primanja u red plemstva Zagrebačke
županije svoje posjede fokusirali na širem području Hrvatskoga zagorja, točnije unutar
Zagrebačke i Varaždinske županije (Martinci, Pavlovec, Pluska, Luka, Sela, Donje Turnišće,
Hum i Zajezda), s centralnim posjedom u Škarićevu pokraj Krapine. Obitelj je svoje
djelovanje u političkom i upravnom životu manifestirala imenovanjem raznih članova
obitelji na funkcije velikih sudaca Varaždinske županije i ulaskom u Sabor izborom za
narodnoga zastupnika kotara Klanjec (N. Halper), savjetnika Zemaljske vlade (M. Halper)
te odvjetničke i poslove bilježnika kao i kotarskih sudaca u Međimurju i Zlataru (E.
Halper). Upravo će E. Halper dolaskom pod utjecaj pravaških ideja 1860-ih uz obnašanje
dužnosti kotarskoga suca u Malom Taboru, a zatim suca u Pregradi, činiti glavni stup
i žarište djelovanja Stranke prava u Hrvatskom zagorju. Uz već poznata saznanja o Halperovoj
financijskoj potpori pravašima, poput plaćanja kaucije za pokretanje i tiskanje
stranačkoga lista Hervatska, te političkoga djelovanja prema vrhu stranke (sudjelovanje
na stranačkim sastancima, optiranje za saborska mjesta), u radu će se prikazati i njegovo
djelovanje na lokalnoj razini u političkom, društvenom i kulturnom aspektu, čime će
se upotpuniti rekonstrukcija političkoga portreta, pri čemu će okosnicu činiti analizirani
podaci iz pisama koja su mu u tom razdoblju pisali vođe Stranke prava Ante Starčević i
Eugen Kvaternik.
Uloga Rusije u političkim stremljenjima Eugena Kvaternika (1825. – 1871.)
Zdravka Zlodi
Odnos Rusije spram hrvatskih nacionalnih i slobodarskih ideja i stremljenja tijekom povijesti
bio je uvjetovan nizom unutarnjih i vanjskopolitičkih čimbenika, od kojih su neki
bili i ostali ukorijenjeni u rusku nacionalnu strategiju sve do danas. Njezin stav i odnos
spram nepravoslavnih Slavena, a samim time i spram poimanja ideje slavenske uzajamnosti,
bio je znatno ograničen konceptom vlastitoga identiteta, neodvojivi dio kojega
je bila pravoslavna vjera kao glavni temelj velikoruske ideje, na kojoj Rusija još od 17.
stoljeća postupno izgrađuje svoj kulturni i geopolitički autoritet.
Premda je ideja slavenskoga jedinstva, na kojoj je i Kvaternik temeljio svoju prorusku
inicijativu, bila ozbiljno prisutna u ruskoj društveno-političkoj misli još 30-ih i 40-ih godina,
može se reći da je nakon Krimskoga rata (1853. – 1856.) ona i formalno postala dio
ruske službene politike, iako je ta ideja prvi put zaživjela tek krajem 19. stoljeća, točnije
nakon 1878., kad se Rusija aktivnije angažira na Balkanskom poluotoku u cilju zaštite interesa
dijela slavenskoga svijeta. Povijesne okolnosti u kojima živi i djeluje E. Kvaternik,
osobito vrijeme kada dolazi u Rusiju tijekom svojega prvog progonstva (1858. – 1860.),
pokazalo se preuranjenim iz više razloga, koji su njemu samom bili tek djelomično jasni,
a koji su više neizravno nego izravno utjecali na neuspjeh njegovih nastojanja da argumentira
svoju panslavensku i hrvatsku političku viziju i u intelektualnim i u političkim
ruskim krugovima. U radu će se upozoriti na dublje razloge Kvaternikova neuspjeha,
koji je dobrim dijelom bio posljedica njegovih političkih zabluda, ali i osobnih pogrešnih
procjena, često proizašlih iz nedosljednosti njegovih stavova spram ideja, potencijalnih
saveznika i političkih sugovornika.
Siječanjski ustanak 1863. i Rakovički ustanak 1871. – sličnosti i razlike
Damir Agičić
Autor će u izlaganju analizirati sličnosti i razlike između Siječanjskoga ustanka u Poljskom
Kraljevstvu i Rakovičkoga ustanka u Vojnoj krajini, napose manifesta poljske narodne
vlade i proglasa hrvatske narodne vlade. Prikazat će kako je tekao razvoj poljskoga
ustanka u njegovim prvim danima, što mu je omogućilo da se proširi i izvan granica
Poljskoga Kraljevstva i dugo opstane, kao i što je dovelo do brzoga kraha ustanka u
Rakovici. Usporedit će se i represivne mjere koje su vlasti poduzele protiv jednoga i
drugog ustanka te sudbine ustaničkih vođa.
Vanjska politika Francuske za vrijeme djelovanja Eugena Kvaternika
Edi Miloš
S obzirom na veze koje je Eugen Kvaternik uspostavio s raznim figurama Drugoga Carstva
te na nade koje je – zajedno s Antom Starčevićem – polagao u Napoleona III., izlaganje
se odnosi na francusku vanjsku politiku od 1850-ih do Rakovičke bune. Naglasak
je stavljen na sukcesivne diplomatske doktrine na snazi u Quai d’Orsayu te na odnose
tadašnje Francuske prema srednjoeuropskom, talijanskom i istočnom pitanju.
Krajišnici u Austrijsko-sardinijskom ratu 1859. godine
Juraj Balić
Tijekom 50-ih godina 19. stoljeća Austrijsko Carstvo u nekoliko je navrata mobiliziralo
svoje vojne snage zbog prijetnji od izbijanja ratnih sukoba s Kraljevinom Pruskom,
Osmanskim Carstvom i Ruskim Carstvom. Iako u tim slučajevima neželjeni rat nije izbio,
u posljednjoj godini toga desetljeća sukob s Kraljevinom Sardinijom i njezinim saveznikom
Francuskim Carstvom bio je neizbježan. Već prije, 1848. i 1849., austrijske su snage
uspješno suzbile sardinijske pokušaje osvajanja lombardijskoga teritorija, ali ovoga puta
bile su opterećene raznim slabostima. Slavni i iskusni maršal Joseph Radetzky umro
je 1858., što je austrijsku vojsku na talijanskom tlu ostavilo bez kvalitetnoga vodstva.
Smjer austrijske vanjske politike u proteklim godinama stvorio je nepovoljno ozračje u
kojem je Austrijsko Carstvo bilo lišeno saveznika koji bi mu mogli priskočiti u pomoć, a
u tehnološko-taktičkom aspektu austrijska je vojska zaostajala u odnosu na svoje neprijatelje.
Dodatni problem bio je i borbeni moral vojnika, koji je bio ugrožen prodorom
nacionalnih osjećaja u redove vojnika novačenih u prvom redu na talijanskom i mađarskom
području. Te slabosti nastojali su iskoristiti i politički emigranti Lajos Kossuth
i Eugen Kvaternik, koji su se nadali da će ratni uspjesi saveznika potaknuti revolucije
na mađarskim i hrvatskim područjima, što bi potencijalno moglo dovesti do stvaranja
neovisnih država. U realizaciji tih planova važna je uloga bila namijenjena i krajišnicima,
koji su prema idejama spomenutih revolucionara trebali pružiti vojnu potporu u slučaju
iskrcavanja francuske vojske u Dalmaciji, a osim toga i popunjavati redove Kossuthove
mađarske legije, sastavljene od zarobljenika i dezertera iz austrijske vojske. S druge
strane austrijski vojni zapovjednici računali su na odanost i požrtvovnost krajišnika,
koji su se iskazali desetljeće prije u borbama protiv revolucionarnih snaga. U središtu
pozornosti ovoga izlaganja upravo je uloga krajišnika u Austrijsko-sardinijskom ratu ili
Drugom ratu za talijansko ujedinjenje. Iako se radilo o relativno kratkom sukobu, samo
nekoliko mjeseci, njegove posljedice bile su dalekosežne za budući položaj Austrijskoga
Carstva među vodećim europskim silama i opstanak te multinacionalne državne tvorevine.
Osim toga iskustvo rata dovelo je u pitanje pouzdanost i neophodnost krajišnika
kao vojnika u službi habsburških vladara, što se odrazilo i na daljnji razvoj događaja u
povijesti Vojne krajine, poput razvojačenja i ukidanja te višestoljetne institucije, kao i
bune u Rakovici 1871. godine.
Pitanje vlasništva i upravljanja šumama Hrvatsko-slavonske vojne krajine u zbivanjima 1869. – 1871. godine
Robert Skenderović
Godine 1868. Ministarstvo rata Austro-Ugarske Monarhije dobilo je nekoliko velikih
ponuda stranih investitora za eksploatiranje vojnokrajiških šuma, pa su ministri cara
Franje Josipa I. zbog toga počeli raspravljati o njihovu ekonomskom potencijalu. Krajem
iste godine predložena je ideja da se za početak odjednom proda 30 000 jutara
starih hrastika u Brodskoj i Petrovaradinskoj pukovniji, čija se vrijednost procjenjivala
na preko 20 milijuna forinti. Na vijest o toj ideji reagirali su mađarski i hrvatski političari,
koji su inzistirali na tome da Ministarstvo rata ne može samo odlučivati o tako velikoj
prodaji, pozivajući se na § 8. i § 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe. U rješavanju nastaloga
sukoba otvoreno je nekoliko pitanja. Prvo, postavljalo se pitanje ekonomske opravdanosti
sječe velikih šumskih kompleksa. Osim toga eksploatacija šuma bila je usko povezana
s pitanjem izgradnje mreže pruga, ali i osiguravanja servitutnih prava krajišnika. U
izlaganju će se iznijeti konkretni kvantitativni podaci o vrijednosti vojnokrajiških šuma,
koji će objasniti njihovu važnost za zbivanja 1871. godine.
Rakovički ustanak: neuspjela petodnevna revolucija za samostalnu Hrvatsku
Alexander Buczynski
Ustanak u Ogulinskoj pukovniji Vojne krajine, koji je započeo 7. listopada 1871. i neslavno
završio četiri dana kasnije, bio je jedini pokušaj u stoljetnoj hrvatskoj povijesti da se revolucionarnim
prevratom ostvari povijesno pravo Hrvata na ujedinjenu i suverenu državu.
Uspjeh svakoga plana ili projekta u prvom redu ovisi o odabiru pravoga mjesta i pravoga
trenutka za njegovu realizaciju. Upravo je zbog toga važno razmotriti ključna pitanja: zašto
je ustanak planiran u Vojnoj krajini, odnosno Rakovici, i zašto je odabrana jesen 1871.
godine? Jesu li Eugen Kvaternik i njegovi suborci odabrali i pravi trenutak? Revolucija kakvu
su oni planirali mogla je uspjeti samo ako bi naišla na široku potporu stanovništva.
Što veće nezadovoljstvo i što manje za izgubiti, to veći izgledi za uspjeh. Sudeći prema
nalazima sudske istrage koja je provedena odmah nakon ustanka, on zapravo nije unaprijed
bio osuđen na propast kako se često tumači u historiografiji relevantnoj za tu temu.
Tijekom prva dva dana čak nije bilo neizgledno da će ustanak izaći iz lokalnih okvira i pretvoriti
se u širi revolucionarni pokret. Postojale su tada naime još uvijek okolnosti koje su
ustanicima išle na ruku. Prva i najvažnija bio je faktor iznenađenja. Najviši vojni i politički
krugovi u Zagrebu i Beču uhvaćeni su tako reći na spavanju. Čak ni austrijska tajna policija
nije naslućivala što se spremalo. Zatim valja uzeti u obzir da je Beč s jednim do dva dana
kašnjenja primio vijesti o ustanku, što je, naravno, moglo imati važne reperkusije za određivanje,
delegiranje i provođenje djelotvornih protumjera. Što je pošlo po zlu i spriječilo
Eugena Kvaternika da postane svojevrsnim „hrvatskim Garibaldijem”?
Desetljeće protuimperijalnih ustanaka na Balkanu: Eugen Kvaternik i sudbina osmanske Bosne
Amer Maslo
Povijest Balkanskoga poluotoka u 19. stoljeću obilježio je, među ostalim, i sukob dvaju
različitih koncepata, imperijalnoga i nacionalnoga. Nacionalni pokreti na ovim prostorima
kao imperije protiv kojih se trebalo boriti za oslobođenje vidjeli su Austro-Ugarsku
Monarhiju i Osmansko Carstvo. Među najistaknutijim političarima u Hrvatskoj koji su
bili protiv vlasti Austro-Ugarske i Osmanskoga Carstva nad prostorima zapadnoga Balkana
bio je Eugen Kvaternik. Upravo je Kvaternik bio jedan od pokretača Rakovičkoga
ustanka 1871., a dizanje bune protiv Austro-Ugarske platio je životom. Cilj je ovoga
izlaganja na osnovi sačuvanih tekstova prikazati način na koji je Eugen Kvaternik percipirao
Osmansko Carstvo te sudbinu Bosanskoga vilajeta, koji je za njegova života bio u
sastavu toga carstva. Unutar ovoga istraživanja Kvaternikovi tekstovi koji obuhvaćaju
ovu tematiku bit će komparirani s drugim tekstovima koje su objavljivali pravaški orijentirani
političari i djelatnici u neposrednom susjedstvu Osmanskoga Carstva.
Koloman pl. Bedeković Komorski, hrvatski ban u mađarskom odijelu (1871.)
Milivoj Dretar
Koloman Bedeković (1818. – 1889.) cijeloga se života ponašao promađaronski. Kako se
na banskoj stolici zadržao samo nešto više od godinu dana, nije ostao previše upamćen
u hrvatskoj historiografiji. Unatoč tomu, u njegovo je doba Hrvatska doživjela gospodarski
uspon, koji je okrunjen teritorijalnim povećanjem na prostor prijašnjega Varaždinskoga
generalata. Slijepo provodeći unionističke zamisli, Bedeković nije uvidio što
se sprema u krugu Kvaternikovih suradnika. Nakon suzbijanja Rakovičke bune, bio je
jedan od onih koji su kažnjavali odmetnike. S položaja je odstupio svojevoljno početkom
1872. godine.
Nemiri – ustanak ‒ puč – revolucija: Rakovički ustanak u austrijskom tisku
Vlasta Švoger
U izlaganju će se prikazati recepcija Rakovičkoga ustanka u tisku na njemačkom jeziku
austrijskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije. Istražit će se koje su novine i na koji
način izvještavale o ustanku u Rakovici u listopadu 1871. godine. Analiza će obuhvatiti
tipove tekstova koje su uredništva pojedinih novina rabila u izvještavanju o ustanku u
Vojnoj krajini (izvještaji s komentarom ili bez njega, članci o uzrocima ustanka i njegovim
mogućim posljedicama, brzojavne vijesti, dopisi s terena) i izvore iz kojih su preuzimala
informacije (tekstovi u drugim novinama, brzojavi, izvještaji vlastitih dopisnika).
Na temelju lokacije teksta o događajima u Rakovici unutar pojedinih novina može se
ocijeniti važnost koju su uredništva pridavala tim zbivanjima. Analizirat će se i recepcija
glavnih aktera ustanka, ponajprije Eugena Kvaternika, u onodobnom austrijskom tisku.
Rakovička buna u dalmatinskom, istarskom i riječkom tisku
Veronika Novoselac
Bunu protiv „švabsko-magjarskoga” gospodstva, u okolnostima (političkoga i društvenoga)
nezadovoljstva Hrvatsko-ugarskom nagodbom, u listopadu 1871. u malom selu
Broćancu nedaleko od Slunja u tadašnjoj Vojnoj krajini organizirao je Eugen Kvaternik.
U radu će se na temelju članaka iz dalmatinskoga, istarskoga i riječkoga tiska druge polovine
19. stoljeća integrativno pokušati procijeniti prikaz i percepcija Rakovičke bune
te odnos tiska – javnosti prema njezinim sudionicima. Analizirajući razdoblje neposredno
nakon bune, cilj je rada pregledom novinske građe utvrditi u kojoj se mjeri ondašnje
novinstvo moglo i je li se uopće odredilo prema rakovičkom događaju. Rad će naglasak,
uz zadarski tisak (Avvisatore Dalmato, Il Nazionale, La Dalmazia cattolica), staviti na
istarsku Našu slogu, koju je pokrenuo biskup Dobrila. Tematski će se ukratko obazreti i
na trsatsku La Provincia dell’Istria, pulski Il Pensiero te tisak ugarskoga primorja.
Cesarčev Kvaternik: Sin domovine između dviju Revolucija
Marina Protrka Štimec
Historiografski utemeljen i književnopovijesno relevantan, dramski tekst Augusta Cesarca
Sin domovine (1940.) već uvodnom autorskom bilješkom upućuje na osobnu dramu
Eugena Kvaternika koja se razvija u srazu njegova habitusa, ideala i društvenih i
političkih okolnosti koje će ga voditi do realizacije „čina” u Rakovičkoj buni i tragičnoga
kraja. Postavljajući Kvaternika uz bok idealistima i revolucionarima njegova doba, a u
kontrastu prema oportunizmu i korumpiranosti vladajuće političke elite, ali i podupirućih
društvenih struktura, Cesarec stvara tragičnu figuru povijesne ličnosti kojom se
istovremeno osvrće na nasljeđe Francuske i obzore Oktobarske revolucije. Time nastavlja
liniju promišljanja o angažmanu, pravednosti i otporu, granicama opravdanoga
nasilja, progresu i povijesnom usudu koja se u hrvatskoj književnosti može pratiti od
Mažuranićevih Smail-age Čengića (1846.) i Hrvati Mađarom (1848.), preko poezije S. S.
Kranjčevića pa do generacije Mladih i samoga Cesarca.
Prijenos zemnih ostataka Eugena Kvaternika u zagrebačku katedralu 1921. – prilog stvaranju kulta Eugena Kvaternika
Ladislav Dobrica
Dvije godine nakon što su uspješno prenijeli zemne ostatke Petra Zrinskog i Frana Krste
Frankopana u Zagreb i položili ih u kriptu zagrebačke katedrale, Družba „Braća Hrvatskoga
Zmaja”, na inicijativu zagrebačke organizacije Hrvatske zajednice, odlučila je organizirati
prijenos zemnih ostataka Eugena Kvaternika na isto mjesto. U izlaganju će, osim opisa
samoga čina prijenosa, biti uspoređen taj čin s činom prijenosa zemnih ostataka Zrinskog
i Frankopana 1919. te će se taj čin kontekstualizirati u stvaranju kulta Eugena Kvaternika.
BIOGRAFIJE IZLAGAČA
Damir Agičić redoviti je profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se
srednjoeuropskim kontekstima hrvatske povijesti u moderno doba i poviješću hrvatske
historiografije. Od 1996. do 2008. pisao je i uređivao udžbenike i priručnike za nastavu
povijesti. Uredio je brojne knjige s područja povijesti i drugih humanističkih znanosti
objavljenih u izdanju Srednje Europe, Profila i FF Pressa. Supokretač je časopisa Povijest
u nastavi (2003.), kojega je do 2008. bio glavni i odgovorni urednik, te pokretač web
portala za popularizaciju povijesne znanosti (www.historiografija.hr) i Festivala povijesti
Kliofest. Od 2008. glavni je i odgovorni urednik časopisa Historijski zbornik. Predsjednik
je Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti te član Nacionalnoga vijeća
za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj RH.
Juraj Balić završio je dodiplomski studij povijesti na Odsjeku za povijest Hrvatskih
studija Sveučilišta u Zagrebu, a 2015. jednogodišnji MA studij Komparativna povijest
srednje, istočne i jugoistočne Europe (1500.–2000.) (Comparative History of Central,
Eastern and Southeastern Europe (1500–2000)) na Odsjeku za povijest Srednjoeuropskoga
sveučilišta (CEU) u Budimpešti. Doktorski rad Lička krajiška pješačka pukovnija u
razdoblju od 1736. do 1809. godine obranio je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta
u Zagrebu 2019. godine. Od 2016. zaposlen je kao asistent na Hrvatskom institutu za
povijest, isprva na projektu Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16.
stoljeća do 1918., a potom na projektu Mapiranje parlamentarnih izbora u Hrvatskoj
1848. – 1918.
Alexander Buczynski završio je studij povijesti na Sveučilištu u Utrechtu, a doktorat
znanosti posvećen povlaštenim gradovima Hrvatske vojne krajine obranio je 1993. na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1991. zaposlen je u Hrvatskom institutu
za povijest; predstojnik je njegova Odjela za novovjekovnu povijest te suradnik na
projektu Mapiranje parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Od 1997. predavač je u preddiplomskoj
i diplomskoj nastavi na Fakultetu hrvatskih studija. Godine 2007. četiri je
mjeseca bio gostujući znanstvenik na Institutu za napredne humanističke studije Sveučilišta
u Edinburghu, a prvo polugodište 2010. Fulbrightov stipendist na Sveučilištu
Binghamton (New York). Dosad je objavio tri knjige te tridesetak znanstvenih radova
u domaćim i inozemnim časopisima i knjigama. Najopsežniji dio njegovih znanstvenih
istraživanja obuhvaća političke, društvene, gospodarske i kulturne aspekte vojnokrajiške
povijesti i odraz bečkog apsolutizma u Hrvatskoj Kraljevini tijekom 18. i 19. stoljeća.
Ladislav Dobrica magistar je povijesnih znanosti i arhivski savjetnik. Od 1999. zaposlen
je u Hrvatskom državom arhivu u Odsjeku za starije arhivsko gradivo, kojega je bio i
načelnikom 2008.–2019., kad je imenovan pročelnikom Odjela za informacije i komunikaciju.
Bavi se poviješću ranoga novog vijeka i objavom arhivskih vrela.
Milivoj Dretar diplomirao je 2004. povijest i geografiju u Zagrebu te se zaposlio na
Osnovnoj školi “Petar Zrinski” u Jalžabetu. Sudionik više nacionalnih i međunarodnih
seminara. Bavi se i znanstvenim radom, najviše poviješću Drugog svjetskog rata i holokaustom.
Autor je knjige “Židovi u ludbreškom kraju” te više članaka i radova. Stalni je
suradnik Ha-Kola te član uredništva Podravskog zbornika
Arijana Kolak Bošnjak zaposlena je na Hrvatskom institutu za povijest od 2002. godine.
U svom znanstvenom radu bavi se poviješću 19. stoljeća, napose hrvatskom političkom
poviješću te hrvatsko-mađarskim odnosima. Sukladno tomu 2006. magistrirala je na
temu O Mađarima i mađarskoj politici u javnosti Banske Hrvatske 1848.–49., a 2012.
doktorirala je s temom Horvatsko-vugerska stranka 1841.–1848. Sudjelovala je na više
projekata Hrvatskog instituta za povijest, a danas djeluje u sklopu projekta Mapiranje
parlamentarnih izbora 1848.–1918. u Hrvatskoj. Također sudjelovala na projektima
Leksikografskoga zavoda te Matice hrvatske.
Amer Maslo magistrirao je na Odsjeku za historiju Filozofskoga fakulteta Univerziteta u
Sarajevu 2018. godine. Trenutačno je doktorand na istom fakultetu, smjer Historija Bosne
i Hercegovine u 19. i 20. stoljeću. Primarno se bavi proučavanjem historije Bosne i
Hercegovine te Zapadnoga Balkana u kasnoosmanskom razdoblju te razvojem historiografije
među bosanskohercegovačkim muslimanima u 19. i 20. stoljeću. Od 2018. zaposlen
je u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu kao stručni saradnik za povijest
Osmanskoga Carstva. Dobitnik je priznanja Srebrena značka Univerziteta u Sarajevu za
rezultate postignute tijekom studija. Autor je više radova i prikaza knjiga objavljenih u
znanstvenim časopisima i zbornicima radova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Turskoj,
Srbiji i Crnoj Gori.
Stjepan Matković znanstveni je savjetnik u trajnom zvanju i povremeni predavač u naslovnom
zvanju redovitoga profesora (Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Rijeci, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu). Autor je više
monografija i znanstvenih rasprava te suautor sveučilišnog udžbenika Programatski
dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.–1914. (2006.). Bio je urednik
Časopisa za suvremenu povijest te voditelj nacionalnoga programa Politika i moderni
identiteti u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću, znanstvenoga projekta Politički život u hrvatskome
društvu od 1840-ih do 1940-ih godina i suvoditelj dvaju međunarodnih bilateralnih
projekata: Slovensko-hrvatska iskustva iz multinacionalnih zajednica i Iskustva
parlamentarizma u hrvatskoj i srpskoj prošlosti u 20. stoljeću. Dobitnik Godišnje nagrade
Hrvatskoga sabora i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za znanost u
području humanističkih znanosti za značajno znanstveno dostignuće (2007.), Nagrade
Grada Splita (2019) i Godišnje nagrade HAZU za društvene znanosti (2020).
Edi Miloš izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu,
gdje je i predstojnik katedre za modernu i suvremenu povijest te nositelj kolegija Europska
i svjetska povijest 20. stoljeća I–II, Novovjekovna povijest Francuske, Suvremena
historiografija i Hrvatski seljački pokret od početka do 1918. Na Université Paris-Sorbonne
– Paris IV stekao je 2008. doktorat iz moderne i suvremene povijesti obranivši
disertaciju Antun Radić et la genèse du mouvement paysan croate (1868–1905). Znanstveni
interes primarno mu je vezan uz hrvatsku povijest 19. i 20. stoljeća. Radove o
hrvatskoj političkoj povijesti i francusko-hrvatskim odnosima objavio je u različitim hrvatskim
i francuskim časopisima i zbornicima.
Vedran Klaužer znanstveni je suradnik na Odjelu za novovjekovnu povijest Hrvatskog
instituta za povijest. Istraživački interes vezan mu je uz društvenu i vojnu prošlost od
kraja 15. do 19. stoljeća, s naglaskom na prostor Vojne krajine, pa je shodno tomu djelovao
na projektima Vojna krajina: društveno-kulturni integracijski procesi i nacionalni
identitet, unutar kojega je 2015. obranio disertaciju Ustrojstvo i djelovanje Senjske
kapetanije od njezina osnutka do organizacije Vojne krajine po vrhovnom zapovjedniku
Ivanu Lenkoviću (1469. – 1563.), te Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju
od 16. stoljeća do 1918., a od 2019. suradnik je na projektu Mapiranje parlamentarnih
izbora 1848. – 1918. u Hrvatskoj. Arhivska istraživanja provodio je hrvatskim i inozemnim
arhivima (Arhiv Republike Slovenije, Austrijski državni arhiv, Štajerski pokrajinski
arhiv i dr.). Objavio je više uredničkih knjiga i znanstvenih radova te sudjelovao na brojnim
domaćim i stranim znanstvenim konferencijama.
Veronika Novoselac završila je studije povijesti i komunikologije na Hrvatskom katoličkom
sveučilištu u Zagrebu. Njezin diplomski rad iz povijesti Značaj humorističko-satiričkog
lista Bič u pravaškom novinstvu druge polovice 19. stoljeća (2017) proglašen je na
Kliofestu (2018) najboljim, a zbog akademske izvrsnosti, sudjelovanja na znanstvenim
skupovima i prinosa akademskoj zajednici nagrađena je, uz niz sveučilišnih priznanja, i
Rektorovom nagradom (2018). Trenutačno je asistentica na Odjelu za povijest Hrvatskoga
katoličkog sveučilišta, čiji je znanstveni interes nacionalna povijest 19. stoljeća.
Goran Ovčariček magistar je povijesti i asistent na projektu Hrvatske zaklade za znanost
Projekt razvoja karijere mladih istraživača – izobrazba novih doktora znanosti, koji
je vezan uz projekt Mapiranje parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1848. – 1918. (HRZZ
IP-2019-04-5148 MAPPAR). Pohađao je radionicu njemačke paleografije te se stručno
osposobljavao u sklopu projekta Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od
16. stoljeća do 1918. (HRZZ IP 09-2014 3675 MLWICB), kojega je voditelj dr. sc. Alexaner
Buczynski i sudjelovao u organizaciji međunarodne znanstvene konferencije ‘King’ Maria
Theresia. Pohađa doktorski studij povijesti na Fakultetu hrvatskih studija.
Marina Protrka Štimec izvanredna je profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost
Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Bavi se književnim kanonom
(Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19.
st., 2008.), autorstvom i politikama književnosti (Politike autorstva. Kanon, zajednica i
pamćenje u novijoj hrvatskoj književnosti, 2019.; Veliki Vidar. Stoljeće Grigora Viteza,
2013., ur. s D. Zalar i D. Zima; Ja kao svoja slika. Diskurzivnost i koncepti autorstva Tina
Ujevića, 2020, ur. s A. Ryznar), medijima i periodikom (1998.–2008. projekt Hrvatske
književne bibliografije), revolucijom i transferima u književnom i kulturnom polju (od
2018. projekti Književne revolucije /IP-2018-01-7020/ i Europski korijeni moderne Hrvatske:
transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću /IP-2018-01-
2539/).
Robert Skenderović znanstveni je savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnica
za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (Slavonski Brod). Glavno mu je područje
interesa istraživanje povijesti okoliša. Od 2015. do 2018. bio je voditelj projekta Od prašume
do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka
20. stoljeća. Autor je knjiga Najstarija matična knjiga brodske župe Presvetog Trojstva
(1701.–1735.) (2012.) i Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja
do propasti Austro-Ugarske Monarhije (2017.) te suurednik zbornika znanstvenoga
skupa Slavonske šume kroz povijest (2018.).
Dinko Šokčević (Dénes Sokcsevits) hrvatski je povjesničar i kroatist iz Mađarske. Na
Sveučilištu u Pečuhu doktorirao je iz povijesnih znanosti na temu Slika Mađara kod Hrvata
u razdoblju od 1861. do 1918. godine. Bavi se istraživanjem povijesti bunjevačkih
Hrvata u Bačkoj te hrvatsko-mađarskim odnosima u 19. i 20. stoljeću. Od 2014. do 2017.
bio je ravnatelj Mađarskog instituta u Zagrebu, a od 2018. radi u Institutu za povijest
Centra za humanističke znanosti u Budimpešti. Dugogodišnji je vanjski suradnik Fakulteta
hrvatskih studija. Autor je brojnih znanstvenih radova te više knjiga, na hrvatskom
i mađarskom jeziku (Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, 2006.; Hrvatska
između srednje Europe i Balkana, 2007.; Hrvatska od stoljeća sedmog do danas, 2011.).
Vlasta Švoger znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju i pročelnica Odjela za povijest
19. stoljeća u Hrvatskom institutu za povijest. Voditeljica je projekta Europski korijeni
moderne Hrvatske: transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću.
Istražuje različite teme iz političke i intelektualne povijesti te povijesti školstva i javnih
medija u 19. stoljeću. Objavila je nekoliko autorskih i uredničkih knjiga, velik broj
znanstvenih radova u domaćim i inozemnim publikacijama te sudjelovala na brojnim
domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
Marko Trogrlić redoviti je profesor na katedri za novovjekovnu i suvremenu povijest
Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu. Studij povijesti završio je na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Beču, gdje je i doktorirao 2001. Vrela za povijest novovjekovne
povijesti Dalmacije istraživao je u arhivima i bibliotekama u Hrvatskoj (Split,
Zadar, Trogir, Zagreb), Austriji (Austrijski državni arhiv u Beču, Austrijska nacionalna
biblioteka, Sveučilišna biblioteka u Beču) i Italiji (Tajni vatikanski arhiv, Arhiv De Propaganda
fide u Rimu). Glavni je voditelj znanstveno-istraživačkoga projekta MZOS-a
Dalmacija i bečke središnje institucije u 19. stoljeću te suradnik na znanstveno-istraživačkom
projektu Dalmacija za francuske uprave voditelja dr. sc. Josipa Vrandečića. Od
2009. do 2013. u dvama je mandatima obavljao dužnost dekana Filozofskoga fakulteta
u Splitu, bio član Senata Sveučilišta u Splitu te predsjednik dekanske konferencije Filozofskih
fakulteta u Republici Hrvatskoj.
Jasna Turkalj viša je znanstvena suradnica na Odjelu za hrvatsku povijest 19. stoljeća
Hrvatskog instituta za povijest, na kojem je zaposlena od 1995. godine. Magistarski
rad Značaj Starčevićevih i Kvaternikovih ideja u pravaškom tisku i politici do Rakovice
(1867.–1871.) obranila je 1998., a doktorsku disertaciju Nositelji pravaške misli 80-ih
godina 19. stoljeća 2002. godine. Surađivala je na projektima Povijest političke misli i
političkih stranaka u Hrvata od 18. do 20 stoljeća, Politički život u hrvatskom društvu od
druge polovice 19. stoljeća do početka 20. stoljeća i Politički život u hrvatskom društvu
od 1840-ih do 1940-ih godina. Bila je voditeljica međunarodnoga projekta Asymmetric
Balkans, koji se provodio u suradnji s Humanističkim fakultetom Sveučilišta u Szczecinu
(Poljska). Od 2018. suradnica je na projektu Europski korijeni moderne Hrvatske: transfer
ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću (EuKor). Težište njezina
znanstvenoga rada istraživanje je političkoga djelovanja Stranke prava, pravaškoga novinstva,
društvene strukture i teritorijalne kompozicije stranačkoga vodstva i pristaša
te pravaškog izbornog tijela u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.
Zdravka Zlodi je znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest. Područje njezina
znanstvenog interesa i rada sustavno je vezano za povijest Srednje i Jugoistočne
Europe, s naglaskom na hrvatsko – slavenske veze, posebice hrvatsko – ruske, hrvatsko
– ukrajinske i hrvatsko – poljske veze. Autor je više znanstvenih i stručnih radova, te pet
knjiga. U sklopu znanstveno – istraživačkog rada, kao inicijator hrvatsko – ruske znanstvene
suradnje, imenovana je koordinatorom i voditeljem međunarodne znanstvene
suradnje između Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i državnog Институтa
славяноведения (RAN) u Moskvi. Voditelj je internog znanstvenog projekta Hrvatska
u kontekstu kulturno – političkih utjecaja Rusije na Balkanu, na Hrvatskom institutu za
povijest.