Na portalu Historiografija.hr objavljen je 17. srpnja 2020. razgovor s povjesničarom i filmologom Silvestrom Miletom, pod naslovom „Priča o Diani Budisavljević izmiče svrstavanju u ideološke ladice“. U njemu Mileta govori o svojim istraživanjima o Diani Budisavljević i suradnji na nagrađivanom filmu „Dnevnik Diane Budisavljević“ redateljice Dane Budisavljević.
Mileta se osvrnuo i na moj uradak koji se bavi sudbinom civila nakon bitke na Kozari sredinom 1942., a gdje se spominje i djelovanje Diane Budisavljević.[1]
Prvo je Mileta objasnio kako je kao honorarni, a zatim i stalni suradnik na projektu izrade filma izvršio golema istraživanja, prikupio raznovrsne izvore za taj film, koji svojom umjetničkom obradom „ne znači odustajanje od vjerodostojnosti“ (ne daj bože) nego, objašnjava Mileta „određeni tip selekcije građe“. Unatoč tome, film se „jako trudio“ prikazati „istinu“.
Nakon toga nam Mileta objašnjava što, u „strogo historiografskom smislu“, smatra najvećim doprinosom tih svojih istraživanja i samoga filma Dane Budisavljević. Tu on navodi ustanovljavanje identiteta Gustava von Kocziana, budući da je on bio, ni manje ni više, nego „ključna osoba“ u dobivanju dozvole za odvođenje srpske djece iz Jasenovaca. U ostale ključne uspjehe Mileta navodi i „značajno produbljivanje“ spoznaja o logoru Loborgrad, a posebno o njegovom upravitelju Dragutinu Karlu Hegeru, kojega se, objašnjava Mileta, u našoj historiografiji do sada čak miješalo s Vilkom Hegerom.
Von Koczianom, Miletinim „pozitivcem“, opširnije ću se baviti kasnije. Što se tiče novih spoznaja i utvrđivanja pravoga imena Hegera, zaista je smiješno kada Mileta to naglašava kao bitnu novu spoznaju. Nije li dr. Jaša Romano još 1980. napisao da je upravitelj logora Loborgrad i Gornja Rijeka bio Karlo Heger? Nije li dr. Narcisa Lengel Krizman još 1985. to ponovila i nije li dr. Carl Bethke u jednom vrijednom članku kojega je, u jednom zborniku radova, 2010. objavio Hrvatski institut za povijest, također pisao o Hegeru? I nakon svega toga, od svog silnog trogodišnjeg istraživačkog rada, Mileta kao veliki „uspjeh“ navodi da je otkrio toplu vodu, odnosno kako se točno zvao Heger. Zaista smiješno…
Nakon toga Mileta se baca na moju malenkost, ali ne može me percipirati kao samostalnu osobu, pa upozorava na „opasno manipulativni“ dvojac koji o toj temi „ipak nešto zna“, a to su moja malenkost i Igor Vukić, predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Pri tome Mileta, kao predsjednik Komiteta za ONO i DSZ, koji dobro prepoznaje unutarnje neprijatelje ističe da mene i Vukića treba „promatrati zajedno“, bez obzira na razlike u akademskom stupnju, a zatim nastavlja:
Iza fasade mnoštva domobranskih i ustaških izvora koje Barić koristi pomalja se jedna posve fantastična slika – to je slika 5-6 tisuća partizanskih boraca koji ispred sebe tjeraju najmanje 60 (po nekim izvorima i do 100) tisuća civila na Kozaru, potom ih bezočno ostavljajući da se za njih, uredno i civilizirano, uz razumljive teškoće ratnih operacija, pobrine uređeni aparat NDH. U stvarnosti su ti ljudi, žene, djeca i starci kojima su zreli muški članovi obitelji (civili) često prethodno bili pobijeni, dizani iz vlastitih, često odmah potom zapaljenih kuća, a o tome tko ih je od tamo tjerao postoje čak i filmski zapisi, ako nam se već svjedočenja i arhivski dokumenti ne-ustaške i ne-domobranske provenijencije ne čine vjerodostojnima. Ako i zanemarimo uobičajene ustaške random pokolje, interes toga nesumnjivo etničkog (a ne tek vojno-operacijskog) čišćenja stanovništva bio je i transfer robovske radne snage u osovinske zemlje, no logori nisu, usprkos Luburićevom busanju u prsa, bili spremni primiti toliki broj ljudi što je dovelo do pomora glađu i tifusom. U još daljem planu ove barić-vukićevske freske nalazi se zamisao o uređenoj utopiji NDH u kojoj problemi počinju s pojavom krvoločnih partizana koji narušavaju ustavnopravni poredak, a ne s protusrpskim i antisemitskim zakonskim odredbama, otvaranjem prvih logora i pokoljima u travnju 1941.
Da kolega Mileta, koristio sam mnoštvo izvora NDH, ali u mome članku koristio sam i izvore KPJ, odnosno NOP-a, kao i dokumente njemačke i talijanske vojske! Da sam mogao naći više tih dokumenata, više dokumenata NDH, sigurno bih i njih iskoristio. Mileta se hvališe kako je u 2-3 godine našao mnoštvo novih izvora, iako mi se čini da je otkrivao toplu vodu, ali mu onda smeta što sam ja koristio što sam više mogao prethodno nekorištenih izvora i to institucija NDH. No, kada mu izvori NDH odgovaraju, primjerice kada treba pokazati „srpsku iskaznicu“ koju je dr. Juliju Budisavljeviću, suprugu Diane Budisavljević, izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva, onda mu izvori NDH ne smetaju.
O „pomaljanju“ jedne posve „fantastičke slike“ pred Miletinim očima bojim se da je ograničen u shvaćanju, pa mu se čitanje izvora koji mu ne odgovaraju čini kao „fantastična slika“. No, osim njegovim apstraktnih halucinacija, što mi Mileta ima konkretno prigovoriti?
Pokušava Mileta, ali mu ne ide. Tako on u toj „fantastičnoj slici“ vidi da su partizani tjerali pred sobom civile na Kozaru, a zatim su ih „bezočno“ napustili. Gdje sam ja u mome članku napisao da su ih partizani „bezočno“ napustili? Odnosno gdje sam napisao da su ih „ostavili za sobom“? Usput bih skrenuo pažnju na prilog Joce Marjanovića objavljen 1971. u Beogradu u izdanju Kozara u Narodnooslobodilačkom ratu, Zapisi i sjećanja, koji ipak primjećuje da „mnogi sad prigovaraju“ da su kozarački partizani pogriješili što su dozvolili povlačenje naroda u Kozaru, koje je dijelom bilo i „organizovano“, da partizani, kada su se našli u okruženju osovinskih snaga nisu na početku ni shvatili „svu težinu situacije“, kao i da „mnogi“ govore da nije izabrano pravo vrijeme i mjesto za proboj.[2] Dakle u vrijeme socijalističke Jugoslavije, u izdanjima koja svakako nisu dovodila u pitanje NOR i socijalističku revoluciju – navodi se da je među nekadašnjim partizanskim borcima, među srpskim civilima kozaračkog kraja, i desetljećima nakon tih događaja očito bilo nekakvih „prigovora“ na odluke partizana u tim događajima. Pa neka se kolega Mileta upita zašto je bilo „prigovora“, iako mi se ovaj apel čini uzaludnim jer je iz njegovog izlaganja na portalu Historiografija.hr vidljivo da ima slabašne spoznajne sposobnosti…
Oko Miletine tvrdnje da se za srpski zbjeg zatim pobrinuo „uređeni aparat NDH“. Tijekom mojih istraživanja drugih tema nailazio sam i snimao dokumente koji su se odnosili na preseljenje Srba s Kozare u Slavoniju, kasnije sam u fondu HR-HDA-220 našao vrijedan izvor – zapisnik odluka visokih vlasti NDH kako postupati s kozaračkim zbjegom, zatim sam u fondu HR-HDA-226 našao nekoliko vrijednih dokumenata povezanih s ovom temom i, na kraju, otkrio sam knjigu Danka R. Vasovića, Waldheim, jedna karijera (Zagreb 1988.) u kojoj se nalaze vrijedni faksimili dokumenata koji se odnose na Kozaru 1942. Na temelju svega toga, i niza drugih izvora, napisao sam moj članak i pokazao da većina Srba s Kozare ipak nije, nakon završetka operacije protiv kozaračkih partizana, odmah odvedena u Jasenovac i pobijena, što i danas tvrde neki srpski povjesničari. To ne znači da ti ljudi nisu teško stradali od NDH (i Nijemaca), na razne načine, ali nisu najvećim dijelom odvedeni u Jasenovac i pobijeni. A u sklopu svega toga – na temelju novih izvora – prikazao sam da su se vlasti NDH, ne iz humanističko-antifašističkih, ali, da, iz svojih političkih, propagandnih i drugih razloga – zaista trudile Srbima iseljenima s Kozare osigurati određenu zdravstvenu pomoć i hranu. Također sam u mome članku napisao da je unatoč tome položaj tih ljudi bio vrlo slab. Ali Mileta, slično isljednicima u Gavrasovom L’Aveu, meni isljednički drži lekcije i docira mi, iako navodim ono što on tvrdi da prešućujem.
U tom smislu glupo je Miletino naglašavanje da su muškarci na Kozari ubijani, a žene, djeca i starci odvođeni, kada sam ja u mome članku detaljno opisao da su njemačke i snage NDH na Kozari provodile masovna strijeljanja, a smiješno je da Mileta-filmolog objašnjava da o tome postoje čak i „filmski zapisi“. Pa što će mi filmski zapis kada sam u
mom članku citirao izvještaj Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu iz sredine kolovoza 1942. koji navodi da Nijemci i snage NDH nakon okončanja operacije na Kozari provode „masovna strijeljanja i klanja“.
Nakon toga Mileta opet otkriva toplu vodu pa objašnjava da je cilj operacije Nijemaca i NDH na Kozari bio i „nesumnjivo etničko (…) čišćenje stanovništva“, kao i „transfer robovske radne snage u osovinske zemlje“. Dobro jutro kolega Mileta! Pa to sam u mome članku opisao, odnosno kako je njemački general Stahl, nakon „čišćenja“ Kozare, čak namjeravao vratiti kućama iseljene žene, djecu i starce, ali su ih vlasti NDH uputile u Slavoniju, a zatim su počele (uglavnom neuspješno) na kozaračko područje naseljavati muslimanske izbjeglice iz drugih dijelova NDH. Dakle o planovima „kolonizacije“ Kozare „podobnima“ nakon uklanjanja i raseljavanja „nepodobnih“ pisao sam u mome članku, pa je besmisleno da to sada meni Mileta objašnjava. A kada je riječ o transferu robovske radne snage, nije li Diana Budisavljević pri tome zapravo išla na ruku vlastima NDH i Nijemcima, jer je sudjelovala u tome da predaju djecu, a zatim su te majke upućene kao radna snaga u Njemačku? No, o tome Mileta, dabome, šuti, jer mu se ne uklapa u crno-bijelu sliku navijačke intonacije…
Mileta onda „objašnjava“ da „logori“, unatoč tome što se Vjekoslav Luburić „busao u prsa“, nisu mogli primiti sve ljude dovedene s Kozare, što je dovelo do smrti od gladi i izbijanja tifusa. Meni nije jasno na što Mileta misli, budući da sam u mom članku citirao izjavu Miroslava Filipovića, ustaškog oficira iz Jasenovca, danoj nakon rata, tijekom istrage pred jugoslavenskim vlastima, koji je izjavio da Vlada NDH i Nijemci nisu Luburiću, odnosno Ustaškoj obrani, uopće nisu željeli prepustiti nadzor nad Srbima iseljenima s Kozare.
Nakon toga Mileta piše o „barić-vukićevskoj“ fresci o NDH kao uređenoj utopiji u kojoj su probleme stvorili „krvoločni partizani“, a ne politika NDH usmjerena protiv Srba i Židova. Gdje sam ja to partizane nazvao „krvoločnima“? Volio bih da mi kolega Mileta konkretno navede gdje sam partizane nazvao „krvoločnima“. Iz cijeloga niza mojih radova jasno je tko je „prvi počeo“. Prva je počela NDH sa svojom protusrpskom politikom, iseljavanjem Srba, ubijanjem Srba, udarom na Srpsku pravoslavnu crkvu, ukidanjem srpskog nacionalnog i vjerskog identiteta, što je dovelo do ustanka srpskog stanovništva i nastanka partizanskog i četničkog pokreta.[3] Upravo sam objavio članak o vlastima NDH u Banja Luci i
kako su one 1941. i kasnije postupale u tom smislu i progonile i ubijale Srbe.[4] Da, vlasti NDH donijele su i rasne zakone i progonile Rome i Židove i deportirale ih u svoje logore i tamo ih masovno ubijali, što je veliko zlo. A to što u radu o Kozari, koji je ionako vrlo opširan, nisam dao uvod u događaje od 1941. godine, to ne znači da mislim da se problem pojavio pojavom „krvoločnih partizana“, jer kako bi partizani, na Kozari i drugdje, uopće nastali i zadobili masovnost da prethodno nije bilo terora NDH? Dakle, Mileta u najmanju ruku svojim selektivnim pristupom obmanjuje čitateljstvo. A tko imalo prati što piše i radi Vukić, a što pišem i radim ja, znaju da ja i Vukić nismo „dvojac“. Kolega Mileta, ne mogu ja utjecati na to kako će tko moje radove interpretirati, shvaćati ili prenositi iz njih samo ono što im odgovara. Zato Vaše povezivanje mene s Igorom Vukićem smatram zlonamjernim i tendencioznim; suprotnim nekakvim akademskim uzusima za koje sigurno mislite da ih posjedujete.
Mileta „zaključuje“ da je nekima očito primamljivo „jedan za jedan“ preuzeti ustašku propagandu iz Hrvatskog naroda. Da, ja sam u mome članku o Kozari opširno citirao članke iz Hrvatskog naroda u vezi s Kozarom i djecom s Kozare, ali sam primjerice naveo: „Nesumnjivo, cijeli članak u Hrvatskom narodu imao je snažnu političko-promidžbenu i poruku i ne može ga se shvatiti kao kritički opis stvarnog stanja“. Ali unatoč tome Mileta nastavlja, pa navodi da kopiram „propagandnu konstrukciju NDH“, selektiram samo izvore koji odgovaraju mojoj navodno „utopijskoj, gore opisanoj fantaziji o NDH“. Ne mogu ništa objasniti individuama poput Milete i njemu sličnima. A drugi mogu pročitati što pišem, što sam pisao o Kozari i ostalo što sam pisao. Nisam uopće nepogrešiv, i sam bih danas neke stvari drukčije napisao i rekao, ali mi je izrazito odbojna lakoća kojom Mileta iznosi svoje konstrukcije i pripisuje mi stvari koje nisam izjavio i napisao, bez napora da svoje tvrdnje konkretno argumentira.
Umjesto što meni pripisuje „fantazije“, „utopije“ i selektivnost pri korištenju izvora, prvo bi se Mileta trebao suočiti sa svojom selektivnošću, odnosno utopijskom slikom koju on i nagrađivani film Dane Budisavljević stvaraju o Diani Budisavljević.
Kao što sam napisao, a sada ponavljam, prvo Mileta tvrdi da se taj film „jako trudio“ prikazati „istinu“. Nakon toga meni, koji sam o tome pisao, „objašnjava“ kako je operacija na Kozari poslužila za slanje Srba kao robovske radne snage u druge osovinske zemlje. Ali Mileta ne spominje da je Diana Budisavljević – kako je ona sama napisala u svome dnevniku, primjerice u bilješci od 13. srpnja 1942. – sudjelovala u odvajanju majki od djece, nakon čega su majke upućene na rad u Njemačku.
U nagradama ovjenčanom filmu Dane Budisavljević koji se „jako trudio“ prikazati „istinu“ glumica Alma Prica koja glumi Dianu Budisavljević izgovara ovaj tekst:
Na velikoj livadi pored bolnice borave žene i djeca koja još nisu razdvojena. Majke se nadaju da će uskoro kućama. Ne žele mi predati djecu. A ja znam što ih čeka. Govorim im da sam i sama majka, da mi je suprug liječnik, pravoslavac, da ćemo djecu smjestiti u domove, da ćemo se brinuti za njih dok ne budu oslobođene…
No, kada sam čitao dnevnik Diane Budisavljević, onda nisam mogao naći da je ona to na jednom mjestu tako zapisala, odnosno gdje bi to mjesto trebalo biti u dnevniku, odnosno mislim da nekih stvari koje izgovara Alma Prica u dnevniku nema…
Mileti je očito od goleme važnosti to što je Diana Budisavljević preko pojedinih Nijemaca izvršila pritisak na NDH da dopusti puštanje djece iz logora. Pri tome spominje Wilhelma Knehea i Gustava von Kocziana. Ne negiram, pa i osobno sam pisao o tome, da je Diana Budisavljević intervenirala preko Nijemaca i da oni jesu u tom smislu značajni. No, u
Miletinoj interpretaciji – kao i u filmu Dane Budisavljević – ti su Nijemci (djelomično) prikazani gotovo kao humanisti, koji eto, dobra srca, pomažu Diani Budisavljević…
Kako navodi Mileta, Diana Budisavljević je i nakon rata ostala u „dobrim odnosima“ s jednim od tih Nijemaca, stanovitim Wilhelmom Kneheom. Ne znam samo zašto Mileta ne spomene da je taj Knehe bio, u činu majora, obavještajni referent njemačke Feldkommandature u Zagrebu? Ili je to neki drugi Knehe? A sada da se vratim na tog sjajnog njemačkog gospodina, Gustava von Kocziana. On je u filmu Dane Budisavljević prikazan kao fini i šarmantni gospodin u fraku koji sjedi u „Esplanadi“ i ispija svoje piće (glumi ga Boris Ostan) koji izjavljuje Diani-Almi da bi ta „situacija s djecom“ mogla djelovati „negativno“ na njemačke interese u NDH, jer je „javnost osjetljiva na djecu“ (Die Öffentlicheit ist immer für die Kinder sensibilisiert…), a zatim mu njegova supruga (glumi je Barbara Prpić-Đurović) mudro savjetuje da oko svega toga razgovara s njemačkim generalom u NDH, Edmundom Glaise von Horstenauom.
No, kada čovjek otvori bilješku Diane Budisavljević o tome sastanku s Von Koczianom, onda se vidi da je taj razgovor u nagrađivanom filmu koji se „jako trudio“ prikazati „istinu“ ipak konstrukcija. Gdje je to Von Koczian izjavio da je „javnost osjetljiva na djecu“? Gdje je Von Koczianova „supruga“ koja mu mudro savjetuje da o tome govori s Glaise von Horstenauom? Osim toga, kako je to, na određeni način ahistorijski, ta izmišljena Von Koczianova rečenica „javnost je osjetljiva na djecu“. Kakva „javnost“ uopće može postojati u zemljama poput Hitlerove Njemačke ili NDH i što ta „javnost“ uopće smije javno prigovoriti?
Mileta, valjda kao dodatnu „preporuku“ liku i djelu Von Kocziana, ne propušta spomenuti da je on možda pripadao „krugu“ Glaise von Horstenaua. I što ako je pripadao krugu Glaise von Horstenaua? Nije li on bio austrijski nacist koji je služio Hitleru, za kojega nisam primijetio da je suzu pustio kada su nacisti odvodili bečke Židove u logore, a kao njemački (opunomoćeni) general u NDH donosio je naredbe da se strijelja zarobljene partizane, odvodi ljude u logore i likvidira taoce.
Nasuprot Mileti i nagrađivanom filmu Dane Budisavljević i njihovom prikazu Von Kocziana, smatram da su stvari stajale nešto drukčije. Ja pretpostavljam da je Von Koczian potpadao pod Karla Petersena, voditelja ispostave njemačkog Glavnog opunomoćenika za radnu snagu u NDH (Dienststelle Kroatien der Generalbevollmächtigten für den Arbeitseinsatz). Ovo temeljim na dokumentima, istina iz 1943. godine, iz kojih se vidi da „Rittermeister von Koczian“ (možda je to neki drugi Von Koczian? Ne bih rekao, ali neka Mileta istraži) radi na odvođenju radne snage iz NDH na rad u njemačke tvornice aviona (izvor: HR-HDA-492, Taj. Broj: 878/1943., Taj. Broj: 992/1943.). Uostalom trebao je Mileta, nakon tri godine istraživanja i otkrivanja tople vode, barem pročitati bilješku u dnevniku Diane Budisavljević od 9. lipnja 1942., gdje stoji naziv ureda Von Kocziana, koji glasi: Deutsches Ministerium für Arbeiterbeschaffung.
Petersen je 12. lipnja 1942. boravio u logoru Stara Gradiška, kako bi među logorašima izdvojio radnu snagu za Njemačku, među ostalim i za rad u tvornicama aviona. U jednom njemačkom izvještaju o tome navedeno je da njemački predstavnici mogu na rad uputiti samo obitelji sa starijom djecom, a mala djeca moraju biti prepuštena na brigu NDH, a „nužna posljedica toga je znači odvajanje“ majki od djece, zaključuje taj njemački izvještaj.[5]
I gle nevjerojatne slučajnosti, upravo istoga toga 12. lipnja 1942. Von Koczian zove na razgovor u „Esplanadu“ Dianu Budisavljević, ali zajedno s dr. Markom Vidakovićem, i izjavljuje im da je razgovarao, ne s Glaise von Horstenauom, nego sa Slavkom Kvaternikom o oslobađanju djece iz logora.
I sada – tko kome pomaže? Pomaže li Von Koczian Diani Budisavljević, ili će i ona njemu na određeni način pomoći ako sudjeluje u preuzimanju djece, da bi se zatim njihove majke uputilo na rad u Njemačku? Bilo bi dobro da se Mileta malo zapita oko svega ovoga i primjeni malo kritičkog promišljanja, iako sumnjam da posjeduje tu sposobnost…
Nastavlja dalje Mileta da je posebno „uveseljavajuće“ kada se neki „hvataju“ za Kamila Breslera, činovnika Ministarstva udružbe NDH, kao „krunski dokaz endehaškog spašavanja djece“, budući da je on, zaključuje Mileta, radio suprotno volji ministra udružbe Lovre Sušića. Meni je pak uveseljavajuće kako je Mileta spreman koristiti isključivo ono što mu odgovara, pa prešutjeti da je Ante Pavelić u razgovoru s njemačkim poslanikom Kascheom 10. srpnja 1942. izjavio da će djecu iseljenih s Kozare smjestiti u Jastrebarskom, kao i da je upravo Ministarstvo udružbe 1. kolovoza 1941. u jednom dopisu navelo:
Zahvaljujući uspješnoj suradnji s Ministarstvo zdravstva uspjelo je u najkraće vrijeme urediti po nalogu Poglavnika i odluci ministarskog vieća veliko dječje prihvatilište za djecu iz sabirnih logora u Jastrebarskom. Pomenuto prihvatilište sada je napunjeno, te se ukazala potreba osnutka novog prihvatilišta u Sisku.
Da, zaista, zašto se hvatati za Breslera, kada je tu Pavelić i cijelo ministarsko vijeće, cijela Vlada NDH. Dakle, kada Budisavljević i Bresler odvode i smještaju djecu u Jastrebarsko oni tu djecu spašavaju bez znanja vrhovnih glavešina NDH, ali ćemo prešutjeti da je Pavelić rekao da će tu djecu smjestiti u Jastrebarsko. A onda Mileta meni predbacuje selektivno korištenje izvora? Baš zanimljivo ili samo tek prozirno tendenciozno …
No, uvijek spreman manipulativno koristiti samo izvore koji mu odgovaraju, Mileta će kao ključni dokaz navesti Breslerovu izjavu danu nakon rata, novim komunističkim vlastima, odnosno Zemaljskoj komisiji za ratne zločine i njegovu izjavu u sklopu prikupljanja podataka za sudski procesu protiv Ante Pavelića i Andrije Artukovića. A tada je Breseler izjavio da je djelovao na spašavanju djece suprotno volji ministra Sušića. A te izjave Breslera, nastavlja dalje Mileta, potvrđuju i izjave drugih činovnika Ministarstva udružbe NDH, poput Mihajla Komunickog.
Tu se pokazuje koliko je Mileta kratke pameti. On sam na drugom mjestu navodi da je izjava sestre Dragice Habazin, koja je s Dianom Budisavljević radila na skrbi za srpsku djecu s Kozare, u materijalima Zemaljske komisije za ratne zločine „cenzurirana“, on sam navodi da je Tatjana Marinić izbrisala sjećanje na Dianu Budisavljević, pa time i sam potvrđuje da je, najblaže rečeno, novim komunističkim vlastima bilo malo stalo do istine i samo istine. Pa ako je tako – zašto onda Mileta proturječi sam sebi i poziva se na Breslerovu izjavu pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine? Zar misli da je Bresler pred novim komunističkim vlastima mogao govoriti istinu i samo istinu, ili je govorio ono što je mislio da će njega predstaviti u boljem svjetlu i kao protivnika ustaša? Dakle, prvo sam Mileta tvrdi da se u Zemaljskoj komisiji za ratne zločine „cenzuriralo“, a onda daje potpunu vjeru izjavi Breslera pred tom istom komisijom. A onda meni govori da selektivno koristim izvore. Kakva dvoličnost …
A da sve ovo potvrdim želim se vratiti na spomenutog Mihajla Komunickog. On je najbolji primjer kako su ljudi, u skladu s okolnostima, mijenjali mišljenja i sjećanja. Tako Komunicki kao službenik Opunomoćenog ministra NDH u Banja Luci, u izvještaju od 9. kolovoza 1942., u vezi s postupkom sa Srbima s Kozare piše na način jednog pouzdanog i vrijednog službenika NDH.[6] A onda – u listopadu 1945., nakon što je došla nova vlast i nastupile nove okolnosti, isti se taj Komunicki odmah bacio na opis svih grozota povezanih s
tim istim događajima.[7] Dakle, kojem Komunickom vjerovati? Kojem Bresleru vjerovati? Onima iz 1942. ili onima koji stoje pred novim narodnim vlastima, s kojima nema šale, pa da malo objasne kako su radili za ustaški režim, sjedili u svojim kancelarijama pod Pavelićevom slikom, primali endehaška beriva, šetali se po Zrinjevcu, opuštajući se uz zvuke limene glazbe Poglavnikovih tjelesnih sdrugova… Pa su zato, kada su trebali položiti račune pred narodnom vlašću, bili nesumnjivo visoko motivirani govoriti istinu, istinu i samo istinu… Kako da ne, odnosno možda i da, ali u smiješnom svijetu Miletinih nategnutih i iskrivljenih interpretacija.
A sada krenimo dalje da pogledajmo kako Mileta, kao semafor, pali zelena i crvena svjetla „objašnjenjima“ koja mu odgovaraju. Dakle, nakon što je Diana Budisavljević osigurana potporu njemačkog majora-obavještajca i njemačkog liferanta ljudskog mesa za potrebe Hitlerovih tvornica aviona, ona sa suradnicima – a razumljivo protiv volje ustaških glavešina – spašava djecu. Pri tome, mudro objašnjava Mileta, ona zaista jest koristila „infrastrukturu“ NDH, primjerice Hrvatske državne željeznice. Pa razumljivo, kako se nitko toga nije dosjetio. Rezerviraš si pokoji vlak, što da ne… No, kako Mileta prešućuje što mu ne odgovara on razumljivo neće spomenuti da je Ministarstvo udružbe (valjda suprotno volji i bez znanja ministra Sušića?) i po „nalogu Poglavnika“ 29. srpnja 1942. zatražilo od Ravnateljstvo Hrvatskih državnih željeznica da stavi na raspolaganje vlakove za prijevoz kozaračke djece u Jastrebarsko. Na kraju će Mileta svoju klimavu konstrukciju zaključiti tvrdnjom da se NDH u sve uključila tek „kasnije“, proglašavajući djecu koju je isključivo Diana Budisavljević sa suradnicima izvela iz logora, „državnom siročadi“ kojima se, u slučaju nepostojanja podataka o rođenju, kao datum rođenja upisivao 10. travanj, da bi na kraju genijalno zaključio: „U tome Pavelić i Sušić doista jesu izravno sudjelovali“. Budući da sam daleko pošteniji od Milete, jasno je da se s tom njegovom tvrdnjom u cijelosti slažem – da, upravo tako – Pavelić i Sušić zaista jesu sudjelovali u tome da se toj djeci izbriše identitet i da postanu „državna siročad“. Ali da bi Pavelić i Sušić mogli doći do toga konačnog cilja, da bi od te srpske siročadi i djece odvojene od srpskih majki mogli napraviti državnu siročad i buduće „dobre Hrvate“ – u sve su se to uključili puno prije, pa su oni upotrijebili tu „infrastrukturu“, poslali te vlakove, uputili tu djecu u Jastrebarsko i Sisak, što ne isključuje da je u svemu tome sudjelovala Diana Budisavljević, a koja, razumljivo i naglašavam, nije instrument NDH i ima svoje samostalne ciljeve.
U mom članku o Kozari, naveo sam da se slažem s povjesničarom Tomislavom Dulićem koji je napisao da su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim djelovanjem „nesvjesno“ pomogla politici Ante Pavelića da napuštane i od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima. Dakle ja sam već tada istaknuo zasluge Diane Budisavljević, ali smatrao sam i tada, a smatram i sada, da se njezino djelovanje u jednom trenutku poklopilo s planovima samih vlasti NDH i u jednom trenutku ona radi ono što vlastima NDH odgovara. Ti planovi NDH razumljivo nisu bili nimalo humani jer su djeca odvajana od roditelja. No, smatram da je ipak bolje da su ta djeca odvedena iz Jasenovca, gdje bi sva pomrla ili bila ubijena, a ovako – iako su ta djeca teško stradala i u Jastrebarskom i posebno u Sisku – ipak su barem dijelom preživjela. Svatko dobronamjeran može samo žaliti što taj broj preživjele djece nije bio veći.
Uglavnom, Diana Budisavljević, ona stvarna, a ne ona koju konstruira Mileta i film Dane Budisavljević, zaista zaslužuje dobar film. I kakav je dobar film mogao biti napravljen. Ali prilika je propuštena. Nakon višegodišnjeg „istraživanja“ i „priprema“ i neprestanih najava po raznim medijima, na kraju smo u filmu Dane Budisavljević dobili fragmentarno
prepričavanje dnevnika Diane Budisavljević uz još nekoliko pojedinosti, pri čemu sam opisao kako su određene stvari prešućene ili iskrivljeno predstavljene. Ako je potrebno mogu, vrlo detaljno, ne ovako na brzinu radi potrebe moga odgovora, sekundu po sekundu filma, još detaljnije opisati zbog čega smatram da se taj film, Miletinim tvrdnjama unatoč, nije „jako trudio“ prikazati „istinu“, odnosno postaviti pitanje na temelju kojih pouzdanih povijesnih izvora likovi u tom filmu izgovaraju ono što izgovaraju…
A uz cijeli stručni stožer kojega za svoj film nagrađivana Dana Budisavljević ima na raspolaganju, Miletu i sve ostale, možda joj je netko mogao dobronamjerno savjetovati da, kada je u Beogradu, i ne ide gostovati kod udarnog Vučićevog novinara Predraga Sarape na TV Happy, Vučićevu televiziju za pranje mozga.[8] Pa onda, kada Mileta piše da mi je Ivica Marijačić, urednik zadarskog Hrvatskog tjednika „prijatelj“, neka bolje misli na Danu Budisavljević čiji je „prijatelj“ Predrag Sarapa, udarna pesnica Vučićevog propagandnog stroja …
_________________________________________________________________________________________________________________
[1] Nikica Barić, „Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece“, Pilar, Časopis za društvene i humanističke studije, God. XI. (2016.), br. 22(2), 53.-111.
[2] Козара у Народноослободилачком рату, Записи и сјећања, Књига трећа, Београд 1971., 791.-793.
[3] Primjerice vidjeti: Nikica Barić, „Jedan dokument o djelovanju povjerenstva za ispitivanje i uspostavljanje javnog mira i poretka u velikim župama Krbava i Psat, Sana i Luka, te Pliva i Rama (studeni 1941. godine)“, Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi, Zbornik radova, Sarajevo: Institut za istoriju u Sarajevu, 2012., 51-66.; Nikica Barić, „O imenovanju Davida Sinčića za velikog župana Velike župe Gacka i Lika u srpnju 1942. godine“, Historijski zbornik, br. 2, Zagreb 2013., 365.-389.; Nikica Barić, „O osnutku i djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve tijekom 1942. i 1943. godine: Primjer Velike župe Posavje“, Croatica Christiana Periodica, br. 74, Zagreb 2014.,135-163.; Nikica Barić, „Odnos vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema srpskom stanovništvu u sjevernoj Dalmaciji od aprila 1941. do septembra 1943. godine“, Срби и рат у Југославији 1941. године, Зборник радова/Serbs and War in Yugoslavia 1941, Thematic Collection of Articles, Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, Muzej žrtava genocida, Institut za slavistiku Ruske akademije nauka, 2014., 533.-556.; Nikica Barić, „Hrvatska u Drugome svjetskom ratu“ (str. 34-56) u: Nikica Barić, Ivan Dukić, Krešimir Erdelja, Klaudija Gašpar, Miljenko Hajdarović, Daniel Rafaelić, Igor Stojaković, Mladen Tota, Josipa Valentić, Drugi svjetski rat, čitanka priručnik za učitelje povijesti u osnovnim školama i nastavnike povijesti u srednjim školama, Zagreb: Školska knjiga 2016.; Nikica Barić, „Brčko: A case study of state terror of the Independent State of Croatia, 1941-1942”, Terrorism in the Balkans in the 20th and 21st century, Edited by Danuta Gibas-Krzak, Toruń: Wydawnictwo Adam Marszałek, 2018., 80-100.; Nikica Barić „Prilog poznavanju Odsjeka X Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske“, Arhivski vjesnik, 61, Zagreb 2018., 225-260.
[4] Nikica Barić, „Banja Luka 1941.-1942./1943. godine: previranja unutar vlasti Nezavisne Države Hrvatske“, Pilar, Časopis za društvene i humanističke studije, God. XIII (2018.), br. 25(1)-26(2), 91.-156.
[5] Mirko Peršen, Ustaški logori, Zagreb: Stvarnost, 1966., 85.
[6] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Beograd-Jasenovac: Narodna knjiga, Spomen-područje Jasenovac, 1987., dok. br. 85.
[7] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, Knjiga IV, Jagodina: Gambit, 2007., dok. br. 89.
[8] https://www.youtube.com/watch?v=oFIWpeKdFNE, pristup ostvaren 21. srpnja 2020.